Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2303/06 (I. M.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2303/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2303/06, rješavajući apelaciju Ibrahima Meškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Meškovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž- 157/05 od 25. maja 2006. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini, broj K-12/05 od 25. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Mešković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelića, kojeg zastupa Rifat Konjić, advokat iz Tuzle, podnio je, 28. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-157/05 od 25. maja 2006. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-12/05 od 25. jula 2005. godine.
2. Presudom Okružnog suda, broj K-12/05 od 25. jula 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda, broj Kž-157/05 od 25. maja 2006. godine, apelant je oglašen krivim za izvršenje krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 49/03; u daljnjem tekstu: KZ RS), te je primjenom člana 37 stav 1. i člana 39 stav 1. tačka 2 istog zakona, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Apelant je, na osnovu člana 96. stav 2. tačka e) KZ RS obavezan da na ime paušala plati iznos od 250,00 KM. Cvjetko Anić i Bosa Anić (u daljnjem tekstu: oštećeni) su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant, 26. marta 2004. godine oko 8,00 časova, sa još jednim nepoznatim licem ušao u kuću oštećenih, gdje su zatekli oštećene i to Bosu Anić u hodniku, a Cvjetka Anića u kuhinji kojeg su odmah udarili drvenom letvom u predjelu glave, nakon čega su ih vezali selotejp trakom za noge, ruke i usta, tražeći pri tome da im predaju novac. Nakon što su im oštećeni rekli gdje se novac nalazi, apelant je pronašao crnu tašnicu u kojoj se nalazio novac u raznim valutama i to 1.800,00 Eura, 900,00 švajcarskih franaka i 8.000,00 KM i pištolj marke „Bereta“ cal. 7,65 mm nepoznatog fabričkog broja, te su novac i pištolj prisvojili za sebe, nakon čega su napustili kuću koju su zaključali, ostavljajući u njoj zavezane oštećene, a zatim pobjegli u nepoznatom pravcu.
4. Okružni sud je naveo da je u odnosu na radnje izvršenja krivičnog djela, saslušao oštećene, te da je oštećeni Cvijetko Antić prilikom davanja opisa i prilikom prepoznavanja izvršioca krivičnog djela, bio izričit da je upravo apelant lice koje je izvršilo navadene krivično pravne radnje, tvrdeći da je siguran u to „hiljadu posto, a ne sto posto“. Oštećena Bosa Antić je također, potvrdila da je i ona vidjela i prepoznala apelanta, tvrdeći bez dileme da je to bio apelant. Cijeneći i druge provedene dokaze (saslušanje svjedoka i uvid u materijalnu dokumentaciju) sud je zaključio da je apelant izvršio navedene radnje u kojima su se stekla bitna obilježja krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1 KZ RS koje je počinio sa direktnim umišljajem. Također, Okružni Sud je naveo da nije prihvatitio dokaze optužbe i to iskaz svjedoka Dževada Agić i Pašane Agić da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela radio u njihovoj kući molerske radove, jer su po mišljenju suda ovi iskazi neuvjerljivi i protivrječni drugim izvedenim dokazima, a pogotovo materijalnim dokazim. Također, iskaz svjedoka Neđe Maksimovića sud je ocijenio nerealnim i nepouzdanim, jer su svjedoci Grozda Antić i Obrad Antić potvrdili da je isti svjedok bio u pijanom stanju kada je bio u kući oštećenih nakon kritičnog događaja, navodeći da se i sud na glavnom pretresu uvjerio o kakvoj ličnosti se radi.
5. Prilikom odlučivanja o kazni Okružni sud je naveo da je cijenio sve okolnosti propisane članom 37. stav 1, članom 38. stav 1. tačka 2. i članom 39. stav 1. tačka 2. KZ RS koje utječu na odmjeravanje kazne. Od otežavajućih okolnosti sud je cijenio pobude iz kojih je djelo učinjeno, stepen krivične odgovornosti i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, te upornost pri ivršenju krivičnog djela. Od olakšavajućih okolnosti sud je cijenio činjenicu da se radi o relativno mladoj osobi koja živi u nepovoljnim socijanim prilikama (nezaposlen), i da nije osuđivan.
6. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da, nasuprot žalbenim navodima apelanta, ovaj sud smatra da u prvostepenom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j) ZKP, odnosno da prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da su ti razlozi jasni i precizni, te da u njima nema proturiječnosti. Naime, Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud dao ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza i to iskaza svjedoka Cvjetka i Bose Antić, koji su identifikovali apelanta kao izvršioca djela, te svjedoka Dževada i Pašane Agić, koji su nastojali apelantu pomoći da izbjegne krivičnu odgovornost. Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud ocjenu iskaza ovih svjedoka izvršio pravilno i to kako kroz njihovu pojedinačnu tako i međusobnu povezanost sa materijalnim dokazima ( zapisnik o prepoznavanju lica, zapisnik o uviđaju, fotodokumentaciji lica mjesta te medicinskoj dokumentaciji kojom su konstatovane povrede kod oštećenog Cvjetka Antića). Stoga je zaključio da se valjanost datih razloga u tom pravcu ne može dovesti u pitanje žalbenim navodima apelanta, kao ni pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske kovencije, kao i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije, koji propisuje mogućnost ponovnog suđenja ukoliko je u prethodnom postupku došlo do bitnih povreda koje su mogle utjecati na rješenje slučaja. Apelant analizira presude redovnih sudova, te navodi da se prvostepena presuda zasniva na bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), navodeći da ista nema razloge o odlučnim činjenicama, niti je data ocjena vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. Apelant smatra da je i Vrhovni sud, umjesto da provjeri da li je odbrana žalbom tačno navela da su počinjene navedene bitne povrede, samo konstatovao da obrazloženje prvostepene presude sadrži valjane razloge u pogledu odlučnih činjenica.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dakle, nije zadatak Ustavnog suda da utvrđuje činjenično stanje i daje svoju ocjenu dokaza umjesto redovnih sudova, osim ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojim se presuda zasniva ne izgledaju očigledno proizvoljno i neprihvatljivo. Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U vezi s navodima apelanta o tome da osporene odluke ne sadrže valjane razloge, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).
12. U vezi s navedenim standardima, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud u krivičnom postupku dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP RS). Pri tome, prema članu 16. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je Okružni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te u skladu sa članom 296.stav 7. ZKP RS dao ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, sa jedne strane oštećenih, te sa druge strane svjedoka Pašane i Dževada Agić. Ocjenu iskaza ovih svjedoka Okružni sud nije ograničio isključivo analizu tih dokaza, već sveobuhvatnije, ocjenom i drugih sprovedenih dokaza, prvenstveno dokaza materijalne priorode, cjeneći ih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Naime, Ustavni sud konstatuje da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je u toku postupka Okružni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i odbrane, te da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično, da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i činio. Dakle, svi dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud za svoj zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret sa direktnim umišljajem dao detaljno i janso obrazloženje koje ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Ovakve zaključke Okružnog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud, ocijenivši da su svi žalbeni navodi apelanata neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumljiva i u cijelosti u saglasnosti sa provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem, za koje je i Vrhovni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge. Zaključke Okružnog suda, u osuđujućem dijelu presude, Vrhovni sud je ocijenio također, primjerenim u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, pa je prvostepenu presudu i u ovom dijelupotvrdio, dajući za svoj stav i po ovom osnovu jasne, logične i uvjerljive razloge. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelanta da Vrhovni sud nije odgovorio niti na jedan žalbeni navod odbrane, s obzirom da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto ti apelantovi žalbeni navodi nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne krivično-pravne stvari Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja obje osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge o tome kako je i zašto utvrđeno da je apelant sa umišljejem počinio krivično djelo koje su mu je stavljeno na teret.
15. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, osim ponavljanja žalbenih navoda, apelant ne navodi konkretno bilo šta drugo što bi moglo ukazati na eventualno kršenje principa koji su neodvojivi elementi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, niti su takve povrede očigledne, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, kako je već rečeno, u osporenim odlukama ne može se pronaći bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost u odlučivanju ili procesnu nepravičnost na štetu apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije.
16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanta, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da ovaj dio apelacije takođe odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
18. U pogledu navoda apelanta koji se odnose na povredu prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navedenim članom garantuje da se nikome neće ponovo suditi za isto djelo zbog kojeg je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen, a da stav 2. tog člana propisuje izuzetak od tog pravila, prema kojem je ponovno suđenje moguće u situacijama koje su eksplicitno navedene u toj odredbi. Izuzeci koji su predviđeni u stavu 2. člana 4. Protokola broj 7 ne daju apelantu mogućnost da zahtijeva ponovno vođenje postupka. Naprotiv, ovi izuzeci omogućavaju državi da, pod propisanim uslovima, vodi ponovni postupak u istoj krivično-pravnoj stvari protiv istog optuženog. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o ponovnom vođenju krivičnog postupka za isto krivično djelo protiv apelanta, te da nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7. Evropske konvencije moguće. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić