Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2660/06 (H. P.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2660/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2660/06, rješavajući apelaciju Hasije Pjanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasije Pjanić podnesena protiv rješenja Opštinskog suda u Orašju, broj P-169/05, od 8. februara 2006. godine, i Kantonalnog suda u Odžaku, broj 002-0-Gž-06-000 036, od 19. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasija Pjanić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Orašja, koju zastupa Satka Redžepović, advokatica iz Orašja, podnijela je 18. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Opštinskog suda u Orašju, broj P-169/05, od 8. februara 2006. godine, i Kantonalnog suda u Odžaku, broj 002-0-Gž-06-000 036, od 19. jula 2006. godine.
2. Apelantica i Sabina Smajlović su susjede u Orašju, obje u posjedu privatnih stambenih objekata. Nepoznatog datuma, par godina prije početka samog postupka zbog smetanja posjeda, Sabina Smajlović je probila prozor u svom kupatilu, veličine 60 x 60 cm, na zabatnom zidu svoje kuće, koji gleda u dvorište apelantice. Apelantica je nepoznatog datuma, na međnom zidu, a ispred prozora Sabine Smajlović, naslagala siporeks blokove i postavila jednu šper-ploču, kojim je zaklonila sporni prozor. Dana 17. juna 2005. godine, Sabina Smajlović je srušila blokove i ostale stavljene stvari, kako bi oslobodila prostor ispred prozora.
3. Po zahtjevu apelantice, dana 20. juna 2005. godine, građevinsko-urbanistički inspektor, Faruk Zahirović, izašao je na lice mjesta i sačinio zapisnik o stanju stvari na terenu. Zahtijevao je od Sabine Smajlović da se izmjeni prozor, u smislu mogućnosti njegovog otvaranja samo na „kip“, te da se postavi neprozirno staklo. Istog dana donio je i rješenje, broj 09-23-369/05, kojim je isto to naređeno Sabini Smajlović. Sabina Smajlović je već do 23. juna 2005. godine postupila po donesenom rješenju.
4. Apelantica je 8. jula 2005. godine, zbog događaja pobliže opisanog u tački 2. ove odluke, podnijela tužbu protiv Sabine Smajlović, dok je Sabina Smajlović podnijela protivtužbeni zahtjev protiv apelantice radi smetanja posjeda (zbog neovlaštenog farbanja zabatne fasade Sabine Smajlović). Konačnim rješenjem Kantonalnog suda u Odžaku, broj 002-0-Gž-06-000 036, od 19. jula 2006. godine, potvrđeno je rješenje Opštinskog suda u Orašju, broj P-169/05, od 8. februara 2006. godine, kojim je odbijena tužba u cijelosti, protutužba Sabine Smajlović odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju prvostepenog suda, obrazloženo je da nije sporno da postoji prozor, te da je Sabina Smajlović srušila siporeks blokove na parceli apelantice. Međutim, Sabina Smajlović je koristila samopomoć, nakon što je tražila od apelantice da sama ukloni navedene stvari. Nadalje, prvostepeni sud je obrazložio da je donošenjem rješenja, broj 09-23-369/05, od 20. juna 2005. godine, i izvršenjem toga rješenja, spor između apelantice i Sabine Smajlović riješen, tako da nema potrebe da se uspostavi pređašnje stanje i naloži Sabini Smajlović da ubuduće ne ometa apelanticu u svom posjedu.
5. Apelantica navodi da je pobijanim rješenjima došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da su sudovi izašli izvan tužbenog zahtjeva, tako što su raspravljali o pravu služnosti Sabine Smajlović u smislu prava na vidik u dvorište apelantice. Nadalje, smatraju da je činjenično stanje arbitrarno utvrđeno, te da su i materijalnopravni propisi primijenjeni pogrešno. Posebno ističe pogrešno tumačenje „prava na samopomoć“ i prava posjeda. Smatra da je imala pravo da na svojoj parceli postavi sporne blokove siporeksa, te da Sabina Smajlović nije imala pravo na uklanjanje istih.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelantica svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje zasniva, u principu, na tvrdnji pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
9. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud „četvrte instance“ ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. Imajući ove principe u vidu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi kojima apelantica obrazlaže navodno kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Sudovi su u obje instance zaključili da se ne radi o smetanju posjeda i takvo svoje stanovište su detaljno obrazložili sa tri razloga, koja po ocjeni Ustavnog suda zadovoljavaju zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelantica nije ukazala na kršenje bilo kojeg od principa iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je takvo kršenje očigledno. Naime, apelantica je ravnopravno učestvovala u postupku pred sudovima, imala je mogućnost iznositi svoje dokaze i ispitivati dokaze suprotne strane, a Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporenih rješenja jasno i zadovoljavajuće u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Takođe, Ustavnim sud smatra da nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud primjećuje da nije sporna niti jedna procesna metoda donošenja odluke.
11. Apelantica se, također, žali da je osporenim odlukom prekršeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, međutim, ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva isključivo na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati apelanticine tvrdnje o kršenju prava prava na pravično suđenje iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
13. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić