Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3054/06 (N. L.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3054/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3054/06, rješavajući apelaciju Nike Lešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nike Lešića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 007-0-Rev-07-000295, od 28. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-244/05, od 22. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj P-
73/04, od 6. januara 2005. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosnei Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član
14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nike Lešića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 007-0-Rev-07-000295, od 28. februara 2008. godine Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-244/05, od 22. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj P-
73/04, od 6. januara 2005. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosnei Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Niko Lešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, podnio je 13. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-244/05, od 22. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj P-73/04, od 6. januara 2005. godine. Dana 15. aprila 2008. godine apelant je dopunio apelaciju, osporavajući odluku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 007-0-Rev-07-000295, od 28. februara 2008. godine.
2. Općinski sud je donio Presudu broj P-73/04, od 6. januara 2005. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je BNT Tvornica mašina i hidraulike d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: trećetuženi) vlasnik, investitor i zakonski davalac na korištenje stana u Travniku u ulici Stjepana Radića 2/12, da se utvrdi da je ništavo rješenje BNT Poslovni sustav d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kojim je stan dodjelio N.D. (u daljnjem tekstu: četvorotuženi), da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju stana zaključen između JP Stambena uprava Novi Travnik (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i četvorotuženog, te slijedom toga da se poništi ugovor o kupoprodaji stana zaključen između prvotuženog i četvorotuženog, te da se izvrši brisanje iz zemljišnih knjiga vlasništva četvorotuženog. Apelant je obavezan da prvotuženom i četvorotuženom isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 6.044,28 KM. Sud je utvrdio da je apelantu dodjeljen stan, u koji se nije nikada uselio i za koji nije zaključio ugovor o korištenju, te nije ni stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. Trećetuženi je kupio 40 stanova od stambenog fonda, među kojima i predmetni stan, ali je u postupku nesporno utvrđeno da stambeni fond nije ispoštovao odredbe ugovora i nije predao stan trećetuženom. Nadalje, sud je utvrdio da je trećetuženi prenio pravo vlasništva na stanovima na prvotuženog, te je sud naveo da se u valjanost tog prenosa ne može upuštati. Nadalje, sud je utvrdio da je prvotuženi dodjelio predmetni stan četvorotuženom koji je zaključio ugovor o korištenju i otkupio predmetni stan. Sud je utvrdio da je apelant nosilac stanarskog prava na drugom stanu, a na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana i da je vraćen u posjed istog. Iz svega navedenog sud je zaključio da apelant nije stekao svojstvo stanarskog prava na predmetnom stanu, te da nema pravnog interesa za podnošenje tužbe, niti je aktivno legitimisan da traži da se utvrdi ništavost akata kao što je ugovor o dodjeli stana između prvotuženog i četvorotuženog, ugovor o korištenju stana ili ugovor i otkupu stana. Nadalje, za dio tužbenog zahtjeva u kojem je apelant tražio da se utvrdi da je trećetuženi vlasnik predmetnog stana sud je našao da apelant nema aktivnu legitimaciju, jer utvrđivanje prava vlasništva u korist trećetuženog može tražiti samo trećetuženi, a isti se odrekao ovog tužbenog zahtjeva u predmetu PS-16/01, odnosno Ps-192/04. Što se tiče ugovora o korištenju stana koji je zaključen 1997. godine između drugotuženog i četvorotuženog sud je naveo da će se u postupku revizije zaključenja ovih ugovora, u skladu sa Odlukom Visokog predstavnika, utvrdi njegova valjanost.
3. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu Gž.244/05 od 22. septembra 2006. godine, kojom je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice, te je kao ključnu tretirao činjenicu da se trećetuženi odrekao svog zahtjeva da se utvrdi njegovo pravo vlasništva na stanu u predmetu Ps-16/01, te apelant nema aktivnu legitimaciijuu ovom dijelu. Takođe, drugostepeni sud je potvrdio stav prvostepenog suda da je apelantov zahtjev u odnosu na prvotuženog neosnovan, te da apelant ne može osporavati akte prvotuženog.
4. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000295, od 28. februara 2008. godine kojom se revizija odbija. U obrazloženju presude sud je potvrdio nižestepene odluke, kao pravilne i zakonite, pozivajući se na odredbe Zakona o obligacionim odnosma («Službeni list SRBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH», broj 29/03), Zakona o stambenim odnosima («Službeni list Republike BiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89, 2/93, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98 i 19/99) i Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 58/03, 85/03 i 74/05). Vrhovni sud je istekao da apelant kao zainteresovano lice ima pravo da traži utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana i ugovora o otkupu, ali njegov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, trećetuženi je donio rang listu i apelanta stavio na tu listu, čime je napravio preduslove da mu se stan dodjeli, ali tek nakon ispunjenja ostalih uslova, prije svega nakon ostvarenja prava trećetuženog na objektu. Međutim, trećetuženi nije stekao prava na objektu, već je prenio prava na prvotuženog koji je dalje raspolagao stanom na način da ga je dodjelio četvorotuženom. Eventualna prava koja je trećetuženi imao u odnosu na drugotuženog po osnovu ugovora o izgradnji stanova isti nije realizovao, jer se odrekao tužbenog zahtjeva. Osim toga, Vrhovni sud je odbio prigovor apelanta da je odluka drugostepenog suda zasnovana na dokazima koji nisu utvrđeni u postupku, kao neosnovan.
5. Apelant se žali da su navedenim odlukama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da sud nije dao ocjenu svakog dokaza pojedinačno, već je paušalno cijenio dokaze, ne uzimajući u obzir dokaze koje je ponudio apelant. Takođe, apelant navodi da su dokazi koji su ponudili prvotuženi i četvorotuženi, a koje je sud prihvatio, falsifikovane isprave. Apelant ističe da je pred sudom dokazao da je trećetuženi vlasnik navedenog stana. Apelant se žali da je diskriminisan u postupku pred redovnim sudovima. Osim toga, apelant ističe da su ovakvim odlučenjem povrijeđena njegova prava, ali iprava drugih radnika i vlasnika stana i države.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
U vezi sa pravom na pravično suđenje
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu. Ustavni sud konstatuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na prigovore apelanta da nije imao pravično suđenje, jer su sudovi nepravilnom i nepotpunom ocjenom činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdili da tužitelj nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da nije legitimisan da traži poništenje odluka drgotuženog ili ugovora zaključenih između tuženih. U odnosu na ove navode, Ustavni sud podsjeća da prema vlastitoj jurisprudenciji nije u principu nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i Dom za ljudska prava smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
9. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred Općinskim sudom proveden postupak na način da je prvostepeni sud izvršio uvid u mnogobrojnu dokumentaciju, uvid u sudski spis Ps-16/01 i Ps-19/1, uvid u postupak pred upravom, izjašnjenje kantonalne agencije za privatizaciju, saslušao svjedokt te saslušao apelanta i četvorotuženog kao parnične stranake. Na temelju provedenih dokaza, donesena su odluke koje apelant osporava. Općinski i Kantonalni sud su dali jasno obrazloženje za svoje odlučenje, uglavnom konstatujući da apelant nema aktivnu legitimaciju za postavljeni tužbeni zahtjev, te su naveli da eventualni tužbeni i žalbeni navodi apelanta, kao što je primjedba u vezi valjanosti ugovora u vezi prenosa prava vlasništva na stanovima zaključenim između prvotuženog i trećetuženog, ne mogu biti predmet preispitivanja i utvrđivanja u ovom postupku. Vrhovni sud je potvrdio nižestepene odluke, ali je utvrdio da u odnosu na neke tužbene zahtjeve apelant ima pravni interes i aktivnu legitimaciju, međutim, Vrhovni sud je ocjenio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Sudovi su na tri instance dali jasna i precizna obrazloženja svojih odluka. U odnosu na navod apelant da su sudovi presude donijeli na falsifikovanim ispravama Ustavni sud ponavlja da su sudovi ti koji vrše procjenu dokaza koji im se prezentiraju, te da je ovaj navod apelant trebao dokazati u postupku ili tražiti njegovo utvrđivanja na način propisan zakonom. U vezi sa navodom apelnta da sudovi nisu cijenili njegove dokaze, kao i da nisu utvrdili vlasništvo na predmetnom stanu, Ustavni sud primjećuje da su u tom pravcu sudovi obrazložili svoje odluke.
10. Dakle, Ustavni sud u postupanju sudova ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je postupak bio nepravičan, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
U vezi sa diskriminacijom
11. Apelant se žali da je diskriministan u postupku pred redovnim sudovima. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32).
12. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
13. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak, do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa pravom na imovinu
14. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
16. Pojam „imovina“ podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata, između ostalog, i pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 20/99). Međutim, navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi su samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred redovnim sudovima je poništenje ugovora između trećih lica, koja ne uključuju apelanta i utvrđivanja prava vlaštištva trećem licu. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu zaštićenom Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da se ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić