Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2801/06 (S. H.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2801/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2801/06, rješavajući apelaciju Semira Hamzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Semira Hamzića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Kž-
06-000-156 od 25. septembra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Zenici, broj 043-0-K-06-000219 od 29. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Semir Hamzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupa Ramo Ajkić, advokat iz Zenice, podnio je, 7. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Kž-06-000-156 od 25. septembra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 043-0-K-06-000219 od 29. maja 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj 043-0-K-06-000219 od 29. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Kž-06-000-156 od 25. septembra 2006. godine, apelant je oglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno kao u izreci presude izvršio krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jednog mjeseca i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Istom presudom apelant je obavezan da snosi troškove krivičnog postupka, dok je oštećeni sa imovinsko-pravnim zahtevom upućen na parnicu.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je sud nakon izvedenih dokaza nesporno utvrdio da je apelant, 12. aprila 2005. godine, oko 13,15 sati oštećenom E.H. nanio lake tjelesne ozljede time što ga je dlanovima ruku udario u prsa, u zgradi Kantonalnog suda u Zenici, gdje je oštećeni obavljao poslove sudskog policajca. Sud je naveo da je iskaz oštećenog kao svjedoka, kojem je u cijelosti poklonio vjeru, bio jasan, potpun, uvjerljiv i nije opovrgnut ostalim izvedenim dokazima u spisu. U prilog iskaza oštećenog ide i svjedočenje svjedoka S.H. koji je čuo udar u tijelo, kao i nalaz i mišljenje sudskih vještaka medicinske struke koji su dali mišljenje da se radi o lakoj tjelesnoj ozljedi, te drugi materijalni dokazi u spisu. Sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja predmetnog djela bio krivično odgovoran tj. nije utvrdio da postoje okolnosti koje bi isključivale ili bitno umanjivale njegovu uračunljivost, te da je apelant bio svjestan svoga djela i htio je njegovo izvršenje jer je isto učinio svjesno i planski s očiglednom namjerom da oštećenom nanese laku tjelesnu ozljedu, odnosno da je postupao sa direktnim umišljajem.
4. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je prvostepena presuda napisana na jasan, razumljiv i neprotivrječan način i da sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te da apelantovo neslaganje sa iznesenim razlozima samo po sebi ne znači formalne nedostatke presude u smislu istaknutih žalbenih navoda apelanta. Vezano za žalbene navode apelanta u dijelu koji se odnose na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na nesporan način utvrdio da je oštećeni zadobio udarac od apelanta na način kako je to navedeno u izreci presude, što je potvrđeno iskazima svjedoka i samog oštećenog, te da je oštećeni tom prilikom zadobio nagnječenje lijeve strane grudnog koša praćeno crvenilom, koje je okarakterisano kao laka tjelesna ozljeda, a što je potvrđeno i od strane vještaka medicinske struke.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i počinili povredu odredaba krivičnog postupka. Apelant navodi da je pobijanim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su sudovi pogrešno cijenili nalaz i mišljenje vještaka (da je apelant oštećenom nanio laku tjelesnu ozljedu), kao i da nisu primijenili načelo in dubio pro reo, te da je povrijeđen Krivični zakon na štetu apelanta.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava, između ostalog, vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, a to konkretno znači da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto je poklonio vjeru iskazu oštećenog saslušanog kao svjedoka, kao i iskazima drugih svjedoka. Takođe, osporene odluke sadrže jasna i detaljna obrazloženja zašto su prihvatili nalaze sudskih vještaka , koji su ozljedu na grudnom košu oštećenog okvalifikovali kao laku tjelesnu ozljedu.
11. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić