Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3368/06 (S. K.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3368/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3368/06, rješavajući apelaciju Salke Kosovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salke Kosovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1310/05 od 28. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Salko Kosović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Vukica Marjanović-Suljić, advokatica iz Zenice, podnio je, 19. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1310/05 od 28. novembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-769/04 od 30. juna 2005. godine, obavezan je «Denis Toys» d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime zakupnine stana za period od 23. juna 2001. godine do 15. decembra 2002. godine isplati iznos od 4.500, 00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. januara 2003. godine pa do isplate i naknadi troškove postupka u iznosu od 1.342, 00 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju među strankama bilo sporno da li su stranke zaključile ugovor o zakupu stana, obzirom da je isti sačinjen na osnovu zaključka Skupštine dioničara tuženog održane u februaru 1999. godine, i potpisanog od strane apelanta, kao tadašnjeg direktora tuženog, s jedne strane i izvršnog direktora tuženog D.K. kojem je apelant dao prokuru da može obavljati pravne poslove u vezi sa poslovanjem tuženog, s druge strane. Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je predmetni ugovor o zakupu zaključen na osnovu zaključka Skupštine dioničara tuženog održane u februaru 1999. godine, te da je isti potpisan od strane ovlaštene osobe tuženog i propisno ovjeren, te da kao takav ispunjava svrhu za koju je i sačinjen. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da se tuženi nije pridržavao predmetnog ugovora u pogledu plaćanja zakupnine, i da istu nije platio uzastopno dva mjeseca, te je sud našao da je tužbeni zahtjev apelanta u cjelosti osnovan. Pored toga, cijeneći prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi, sud je obrazložio da predmetna potraživanja zakupnine nisu zastarjela u smislu odredaba člana 372. Zakona o obligacionim odnosima.

3. Kantonalni sud je, rješavajući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, donio Presudu, broj Gž-1310/2005 od 28. novembra 2006. godine, kojom je žalba tuženog uvažena i preinačena prvostepena presuda tako što je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom. Pored toga je nalaženo apelantu da naknadi troškove postupka tuženom u iznosu od 792, 00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je obavezao tuženog da apelantu plati naknadu za zakup stambenog prostora, obzirom da se iz izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi da je Skupština dioničara tuženog održana 26. februara 1999. godine, te da je na istoj donesen zaključak za zaključenje ugovora o zakupu stana, što dovodi u sumnju i vjerodostojnost samog ugovora o zakupu stana. Takođe je utvrđeno, uvidom u knjigu djelovodnog protokola tuženog za 1999. godinu, da u njoj nije zaveden Program rada za upravu, broj 026-02/99 od 26. februara 1999. godine, da ovaj dokument nije potpisan od strane komercijalnog direktora, koji je i suvlasnik, što dovodi u sumnju vjerodostojnost predočenog programa, odnosno doneseni zaključak Skupštine, koji je i osnov za zaključenje predmetnog ugovora. Pored toga, iz sadržine djelovodnog protokola za 1999. godinu utvrđeno je da ugovor i zakupu nije protokolisan od strane tuženog. Dalje je navedeno da je u predmetnom periodu apelant bio direktor i suvlasnik tuženog, pa postoji mogućnost da su predstavnici tuženog koristili stan apelanta bez naknade, odnosno kao vid ugovora o posluzi. Zbog toga je ovaj sud, primjenom odredaba člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude.

5. Apelant se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je drugostepeni sud proizvoljno zaključio da postoji mogućnost da su predstavnici tuženog koristili njegov stan bez naknade, odnosno kao vid ugovora o posluzi, uprkos tome što postoje dokazi o postojanju i elementima ugovora o zakupu, te faktičkom korištenju stana od strane tuženog.

6. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda je istaknuto da iz apelacije proizilazi da se apelant ne slaže s pravnim shvatanjem Kantonalnog suda, a što se ne može dovoditi u vezu sa povredama prava na koja se apelant žali. Smatrali su da su pravna stanovišta u apelaciji neutemeljena.

7. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da predmetni ugovor o zakupu nikada nije niti zaključen, da je sačinjen od strane apelanta naknadno i kao takav prezentiran sudu uz tužbu kako bi se faktički stvorio pravni osnov za isplatu zakupnine. Apelant pored toga, kako su dalje navedeno, nije nikada obavijestio tuženog o obavezi plaćanja zakupnine, te smatra da je cjelokupan tužbeni zahtjev iskonstruisan. Osim toga otkaz ugovora o zakupu, na koji se apelant pozvao, nije nikada protokolisan kod tuženog, što bi bilo normalno kao dokaz da je ugovor o zakupu postojao i da se isti otkazuje. Tuženi je predlažio da se apelacija odbije kao neosnovana.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: “Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini”.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: “Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno”.

9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava, između ostalog, vidi u tome što je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, a to konkretno znači da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. Presudom Općinskog suda usvojen je apelantov tužbeni zahtjev na temelju činjenica koje su utvrđene u postupku pred tim sudom i za svoj zaključak sud je dao obrazloženje u presudi koju je tuženi osporio. Presudom Kantonalnog suda usvojena je žalba tuženog i Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud nije izveo pravilan zaključak iz izvedenih dokaza i za takav svoj zaključak je dao odgovarajuće obrazloženje. Kantonalni sud je smatrao da se ne može na osnovu izvedenih dokaza sa sigurnošću utvrditi da je Skupština dioničara tuženog održana i da je na istoj donesen zakjlučak za zaključenje ugovora o zakupu apelantovog stana, a što je dovelo u sumnju i samu vjerodostojnost ugovora o zakupu, zbog čega je Kantonalni sud primijenio član 126. ZPP. Ustavni sud smatra da obrazloženje presude Kantonalnog suda nije proizvoljno, odnosno nije zasnovano na proizvoljnoj primjeni zakona. Općenito, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant je u suštini nezadovoljan ishodom postupka. Međutim, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

13. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, o kojem je Ustavni sud već iznio svoj stav u predhodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prma facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3368/06 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio