Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3403/06 (J. A.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3403/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3403/06, rješavajući apelaciju Janje Azinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08 ), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Janje Azinović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-
06-000 871 od 19. oktobra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Čapljini, broj 07-53-P-000764-95-P od 19. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Janja Azinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Konjica, koju zastupa Odvjetnički ured Sesar-Ćurić iz Mostara, podnijela je, 23. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000 871 od 19. oktobra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 07-53-P-000764-95-P od 19. maja 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj 07-53-P-000764-95-P od 19. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-000 871 od 19. oktobra 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj D.D. «Ceste» Mostar (u daljnjem tekstu: prvotužena), i Direkcija cesta Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena) isplate iznos od 8.075, 61 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, i nadoknade joj troškove postupka, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Osim toga, Općinski sud je odlučio da je apelantica dužna nadoknaditi troškove postupka prvotuženoj u iznosu od 1.362,00 KM , a drugotuženoj u iznosu od 125, 00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu protiv tuženih, jer se, 24. februara 1996. godine, dogodila prometna nezgoda usljed leda na kolovozu u mjestu Ševaš polje, pa je kao posljedica toga totalno uništeno vozilo apelantice. Općinski sud je, najprije, utvrdio da je u konkretnom slučaju osnovan prigovor pasivne legitimacije na strani drugotuženog, jer je u vrijeme predmetne nezgode bila na snazi Uredba o cestama prema čijim odredbama je prvotužena dužna nadoknaditi štetu korisniku javne ceste ukoliko je ista prouzrokovana stanjem javne ceste, te iz navedene uredbe ne proizilazi takva obaveza drugotužene. Nadalje, na okolnosti nastanka i uzroka ove prometne nezgode, Općinski sud je proveo dokaze čitanjem službene zabilješke Policijske stanice Čapljina koja je sačinjena 9 dana nakon nezgode, saslušanjem svjedoka koji je upravljao apelantičinim vozilom, i tehničkim vještačenjem po vještaku prometne i strojarske struke. Općinski sud je utvrdio da ne postoji odgovornost prvotužene za nastalu štetu na vozilu apelantice, jer apelantica nije dokazala činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, pa joj se ne može dosuditi šteta na vozilu.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, te da je za svoju odluku dao jasne razloge, koje prihvata ovaj sud u cjelosti. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je prema članu 123. Zakona o parničnom postupku propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te da je članom 126. istog zakona propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, primijenit će pravilo o teretu dokazivanja. U skladu sa navedenim, a prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je uzimajući u obzir službenu zabilješku Policijske stanice Čapljina o predmetnoj nesreći i primjenom pravila o teretu dokazivanja pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelantice, jer apelantica nije dokazala da je do nezgode došlo zbog leda na kolovozu.
5. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da je konstatacija sudova da ona nije uspjela dokazati činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, paušalna, ničim utemeljena i neobrazložena, jer izjava vozača koji je u momentu nezgode upravljao njenim automobilom, te nalaz vještaka, nedvojbeno ukazuju na to kako je do nezgode došlo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, a to konkretno znači da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-
20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. Presudom Općinskog suda odbijen je tužbeni zahtjev apelantice na temelju činjenica koje su utvrđene u postupku pred tim sudom. Općinski sud je svoju odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva apelantice utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka prometne i strojarske struke, uviđaju na licu mjesta, te službeni zabilješkama Policijske stanice i za svoj zaključak je dao obrazloženje u presudi, protiv koje se apelantica žalila. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku i za svoje zaključke je dao odgovarajuće obrazloženje. Također, Kantonalni sud je detaljno obrazložio zašto smatra da apelantica nije ponudila činjenice kojima bi dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud smatra da obrazloženja presuda redovnih sudova nisu proizvoljna, odnosno nisu zasnovana na proizvoljnoj primjeni zakona. Općenito, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, a apelantica je u suštini nezadovoljna ishodom postupka. Međutim, samo nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
11. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prma facie) neosnovani.
12. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić