Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2802/06 (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2802/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2802/06, rješavajući apelaciju Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini, broj 012-0-Gž-06-000 236 od 28. jula 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Bijeljini, broj P-643/05 od 20. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa direktor kao zakonski zastupnik, podnio je, 9. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 012-0-Gž-06-000 236 od 28. jula 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-643/05 od 20. januara 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-643/05 od 20. januara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj 012-0-Gž-06-000 236 od 28. jula 2006. godine, obavezan je apelant da Prtvar Spasoju iz Bijeljine i 307 drugih tužitelja (u daljnjem tekstu: tužitelji) na ime naknade materijalne štete zbog neisplaćenih penzija za period juli-septembar 2000. godine isplati pojedinačne novčane iznose kako je precizirano presudom sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je, takođe, obavezan da na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 640,00 KM, a na ime sudske takse iznos od 61.400,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nesporna činjenica da su svi tužitelji penzioneri, evidentirani u matičnoj evidenciji apelanta; da im je u mjesecu julu 2000. godine isplaćena penzija u visini od 40%, a u augustu i septembru 2000. godine penzija uopšte nije isplaćena, da je ukupna visina neisplaćenih penzija među parničnim strankama potpuno nesporna i to u iznosima koji su navedeni u izreci presude. Apelant je tokom postupka tvrdio da nije u obavezi izmiriti tražene penzije i to na osnovu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske.

4. Dalje se u obrazloženju ističe da je na osnovu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske dio obaveza Fonda PIO RS preuzeo budžet RS i da se to odnosilo i na penzije tužitelja, koje navedeni zakon smatra unutrašnjim dugom RS. Osnovni sud je smatrao da navedeni zakon reguliše način izmirenja duga, što ne utiče na utvrđivanje obaveza apelanta u predmetnom postupku, niti ga oslobađa obaveze. Apelant je na osnovu čl. 180. i 181. u vezi sa čl. 45. i

8. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju RS dužan korisnicima penzija, odnosno tužiteljima isplaćivati penzije za svaki mjesec u utvrđenim iznosima, isplaćujuću ih unazad za svaki protekli mjesec. Ovu svoju zakonsku obavezu apelant nije izvršio i pasivno je legitimisan u predmetnom sporu i odgovoran je za nastalu štetu tužiteljima zbog neisplate penzija na koje imaju pravo. Stoga je apelant dužan tužiteljima isplatiti penzije u smislu člana 154. u vezi s članom 185. Zakona o obligacionim odnosima. Pitanje na koji će način biti obezbijeđena sredstva za isplatu penzija odnosno duga ne tiče se tužitelja u predmetnom postupku, jer oni nisu u pravnom odnosu sa Republikom Srpskom i njenim budžetom, već sa apelantom. U odnosu na tužitelje RS je treće lice. Sud je zaključio da pitanje na koji će način obaveza biti ispunjena nije pitanje predmetnog parničnog postupka već izvršnog postupka.

5. U odnosu na plaćanje sudske takse u obrazloženju je navedeno da je na osnovu zahtjeva tužitelja sud tužitelje oslobodio obaveze plaćanja troškova sudske takse u smislu čl. 400-405. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je smatrao da bi isplata sudske takse dovela do štete za nužno izdržavanje tužitelja, pa ih je zbog toga oslobodio ove obaveze (prema članu 22. stav 2. Zakona o sudskim taksama u vezi s tarifnim brojem 1, taksa iznosi 200 KM-100 KM za tužbu i 100 KM za presudu-za svakog tužitelja pojedinačno, a penzije tužitelja se kreću u iznosima od 80-250 KM). Sud je dalje naveo da sudske takse u smislu člana 405. ZPP čine dio sudskih troškova i u smislu člana 386. ZPP dužna ih je naknaditi tužena kao stranka koja je izgubila parnicu. Ovi troškovi za sve tužitelje iznose ukupno 61.400,00 KM. Sud je naveo da su tužitelji u konkretnom sporu samo formalni suparničari i u smislu člana 22. stav 2. Zakona o sudskim taksama naplata takse određuje se prema vrijednosti svakog pojedinačnog zahtjeva tužitelja. Svaki od zahtjeva tužitelja egzistira samostalno, nezavisno od drugih zahtjeva, ali su se sticajem okolnosti podnošenjem zajedničke tužbe, koja se zasniva na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu, našli u svojstvu formalnih suparničara.

6. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da nisu osnovani navodi žalbe apelanta da u prvostepenoj presudi nije pravilno naznačen pravni osnov tužbenog zahtjeva. Prema mišljenju Okružnog suda tačno je da je prema članu 3. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS dio obaveza apelanta (koje su nastale do 31. decembra 2002. godine) preuzeo budžet RS. Međutim, na osnovu ovog zakona nije prestala predmetna obaveza apelanta. Činjenica da je na osnovu Uredbe Vlade RS o uslovima, postupku i rokovima verifikacije i dinamici i visini isplate opštih obaveza otpisan dio duga – penzije iz 2000. godine ne tiče se tužitelja. Obaveza apelanta prema tužiteljima nije se ugasila donošenjem navedene uredbe i zakona. U obrazloženju je dalje navedeno da činjenica da je u podnescima kao tuženi označen Fond PIO RS Bijeljina, a u uvodu presude Fond PIO RS Filijala Bijeljina ne predstavlja povredu postupka zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita, budući da je jasno na koga se tužba odnosi. Okružni sud je dalje naveo da žalba pogrešno ukazuje na primjenu člana 316. stav 2. ZPP kod utvrđivanja visine takse, jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio i obrazložio svoju odluku u dijelu koji se odnosi na sudsku taksu.

7. Apelant smatra da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju i člana 13. Evropske konvencije. Naveo je da je obaveza isplate penzija iz 2000. godine koje nisu isplaćene penzionerima za dio jula, august i septembar regulisana Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS i da penzije prelaze u javni dug, a navedenim zakonom isplata se vrši iz budžeta RS. Poslije donošenja prvostepene presude i nakon ulaganja žalbe donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS, prema kojem RS preuzima cijeli dug na ime neisplaćenih penzija. Apelant smatra da nema zakonskog osnova da nižestepeni sudovi obavezuju apelanta na isplatu penzija iz 2000. godine kada je zakonom utvrđen način isplate i nosilac obaveze. Pored toga, apelant ističe da su sudovi pogrešno tumačili ZPP i Zakon o sudskim taksama kada su apelanta obavezali da plati iznos od 61.400,00 KM, jer prema odredbama iz tarifnog broja 1. i 2. taksa na tužbu i presudu u predmetnoj parnici iznosila bi 2.000 KM, jer preko vrijednosti glavnog potraživanja od 500.000 KM i sa povećanjem od 1% na svakih 100 KM taksa ne prelazi više od 5.000 KM.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno ocijenili dokaze i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, a to konkretno znači da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. Redovni sudovi su utvrdili da je prema Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju apelant dužan tužiteljima kao korisnicima penzija isplaćivati penzije za svaki mjesec u utvrđenim iznosima, kao i da apelant ovu svoju zakonsku obavezu nije izvršio, zbog čega je odgovoran za nastalu štetu tužiteljima. Sudovi su utvrdili da je tuženi, prema odredbama Zakona o obligacionom odnosima, dužan tužiteljima isplatiti tražene penzije i da način na koji će utvrđena obaveza isplate penzija biti izvršena nije predmet konkretnog parničnog postupka, već izvršnog postupka. Osim toga, sudovi su utvrdili iznos sudske takse koju je apelant dužan platiti, kao stranka koja je izgubila parnicu, polazeći od toga da su tužitelji u konkretnoj parnici formalni suparničari, jer je više lica podnijelo jednu tužbu, a predmet spora su zahtjevi iste vrste koji se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu, te je zbog toga vrijednost predmeta spora radi naplate takse određena prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, niti da postoje proceduralne greške na koje se poziva (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

13. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prma facie) neosnovani.

14. Apelant također ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. Ustavni sud naglašava da pojam «djelotvoran pravni lijek» znači da nadležni organ koji o njemu odlučuje ima ovlasti da meritorno ispita osporavanu odluku i izmijeni je u korist podnosioca pravnog lijeka ako prihvati suštinske argumente na koje se žali. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je predmetni parnični postupak vođen o tužbi tužitelja protiv apelanta, a da je apelant koristio pravo žalbe protiv prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da Okružni sud ima punu jurisdikciju, što znači da je mogao prema propisanom pravnom lijeku donositi obavezujuće, meritorne odluke što je glavna karakteristika tzv. remedijalne efektivnosti, kao jednog od elemenata instituta «djelotvornog pravnog lijeka». Činjenica da korištenje žalbe od strane apelanta nije rezultiralo pozitivnim ishodom za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Obzirom na izneseno, navodi apelanta vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni u situaciji kada je apelant koristio zakonom propisano pravo žalbe, te da je sud više instance meritorno ispitao pobijanu presud, tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka, te su navodi apelanta i u tom dijelu prima facie neosnovani.

15. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava, o kojem je Ustavni sud već iznio svoj stav u predhodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prma facie) neosnovani.

16. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2802/06 (Fond za penzijsko i invalidsko… | Sudska praksa | Aktio