Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3446/06 (M. S.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3446/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3446/06, rješavajući apelaciju Milisava Sojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milisava Sojića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-

211/03 od 11. oktobra 2006. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka broj 04-479-

22/2002 od 19. decembra 2002. godine i Rješenja Opštine Bijeljina-Opštinske komisija za komasaciju o mijenjanju izvoda iz rješenja o raspodjeli iz komasacione mase u K.O. Bijeljina Selo broj 01/2-479-

10/98 od 8. novembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milisav Sojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je, 25. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-211/03 od 11. oktobra 2006. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 04-479-22/2002 od 19. decembra 2002. godine i Rješenja Opštine Bijeljina-Opštinske komisija za komasaciju (u daljnjem tekstu: Komisija za komasaciju) o mijenjanju izvoda iz rješenja o raspodjeli iz komasacione mase u K.O. Bijeljina Selo broj 01/2-479-

10/98 od 8. novembra 2002. godine.

2. Opština Bijeljina-Opštinska komisija za komasaciju (u daljnjem tekstu: Komisija za komasaciju) Rješenjem o mijenjanju izvoda iz rješenja o raspodjeli iz komasacione mase u K.O. Bijeljina Selo, broj 01/2-479-10/98 od 8. novembra 2002. godine, promijenila je izvod iz rješenja, broj 01/2-479-41 od 10. juna 1986 godine, te je utvrdila prestanak prava svojine, odnosno prava u pogledu raspolaganja i korištenja zakonskim nasljednicima iza pokojne učesnice komasacije Stanije Sojić i to: apelantu, Bajić Nevi, Cviki Sojić i Slavku Sojiću sa po ¼ dijela na zemljištu unesenom u komasacionu masu na parcelama pobliže opisanim u dispozitivu rješenja, te im je dodijelila iz komasacione mase zemljište pobliže opisano u dispozitivu rješenja, na kojem stiču pravo svojine, odnosno pravo u pogledu korištenja, upravljanja i raspolaganja.

3. Odlučujući o žalbi apelanta, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) je, Rješenjem broj 04-479-22/2002 od 19. decembra 2002. godine žalbu odbila i potvrdila prvostepeno rješenje.

4. U obrazloženju rješenja Republička uprava je, prije svega, navela da je razmotrivši žalbu utvrdila da se apelant osvrće na problem njegove stare parcele koja je u postupku komasacije dodijeljena njegovom komšiji Aleksandru Čvrgiću kao učesniku u komasaciji i koji je sa svim parcelama koje je dobio po osnovu pravosnažnog komasacionog rješenja, broj 01/2-479-41 od 10. juna 1986 godine, izložen i proveden kroz katastarsko-knjižnu dokumentaciju. Republička uprava je ukazala da je rješenje koje je doneseno u komasacionom postupku pravosnažno i može se ukinuti ili izmijeniti samo ako stranka, koja je na osnovu tog rješenja stekla određeno pravo, na to pristane ili ako se time vrijeđa pravo trećeg lica. Obzirom da se stranka u postupku, Jovo Čvrgić kao punomoćnik oca Aleksandra Čvrgića, na usmenoj raspravi održanoj 30. maja 2001. godine nije saglasio da se mijenja pravosnažno rješenje navodeći da je sporna parcela dio njegovog dvorišta i da je istu priveo namjeni, to se nisu stekli uslovi da se ukine ili izmjeni rješenje. Republička uprava je navela da je uvidom u spise utvrđeno da je povodom prigovora učesnika u komasaciji-apelanta, održana usmena rasprava uviđajem na licu mjesta kojoj su pored službenih lica i apelanta prisustvovali i vještaci odgovarajućih struka koji su svoje nalaze dali u pismenoj formi i kojima je poklonjena vjera jer su argumentovani i urađeni po pravilima struke. Uvidom u priložene skice utvrđeno je da je spornu nekretninu apelant zadržao, izuzev dijela parcele u veličini od 500m2 koja je dodijeljena Aleksandru Čvrgiću. Na kraju, Republička uprava žalbene prigovore koji se odnose na vrijednost zemljišta koja je izražena kroz vrijednosne jedinice, smatra neosnovanim obzirom da je vrijednost zemljišta izvedena na osnovu usvojenih kriterija i utvrđenih razreda koji služe za ocjenu vrijednosti zemljišta.

5. Vrhovni sud je Presudom broj U-211/03 od 11. oktobra 2006. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanta izjavljenu protiv navedenog rješenja Republičke uprave. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da iz dokaza provedenih u upravnom postupku i spisa predmeta proizlazi da je rješenjem o mijenjanju izvoda iz rješenja o raspodjeli iz komasacione mase u k.o. Bijeljina Selo, utvrđen prestanak prava svojine odnosno prava raspolaganja, upravljanja i korištenja za apelanta i druge učesnike u komasaciji na nekretnina i u površinama koje su pobliže naznačene u dispozitivu rješenja. Također, navedenim rješenjem utvrđena je i vrijednost nekretnina, iznos umanjenja vrijednosti zemljišta te naznačena i vrijednost poslije umanjenja. Iz zapisnika o usmenoj raspravi od 30. oktobra 2001. godine, obrazložio je dalje Vrhovni sud, te nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke vidljivo je ko su učesnici u komasaciji, te koja je komasaciona masa iznijeta iz sporne parcele i koje su parcele dodijeljene na novoj lokaciji. Također, iz pismenog nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke utvrđeno je o kojim se parcelama radi i koje su parcele iznijete iz komasacione mase i u kojim površinama, pa je polazeći od konstatovanih činjenica dat stručan nalaz i mišljenje o obliku novih parcela, pristupa parcelama a sve prema odredbama Pravilnika za održavanje katastra zemljišta i Pravilnika o katastarskom klasiranju zemljišta, kao i utvrđenoj vrijednosti predmetnih parcela. Vrhovni sud je istakao da je tuženi organ u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo. Na osnovu dokaza provedenih u postupku postupljeno je pravilno u skladu sa odredbama čl. 62. i 90. Zakona o komasaciji («Službeni list SRBiH» br.24/85, 30/90, 3/93 i 13/94), utvrđena je ukupna vrijednost zemljišta i vrijednost koju je vlasnik unio u komasacionu masu, pa je Vrhovni sud zaključio da je pravilan stav tuženog organa da apelant nije oštećen u postupku komasacije, obzirom da se je sporna parcela privedena svrhi, a istaknuti tužbeni navodi su paušalni i neutemeljeni.

6. Apelant smatra da su osporenom odlukom redovnog suda povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/3. a), b), e), h), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 6 i 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu donošenje osporene presude, a iz navoda apelacije proizlazi da povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je osporena odluka puna nedostataka, da je nelegalna, nemoralna, protivpravna i apsurdna. Apelant ističe da Vrhovni sud: «barata sa činjenicom [da je i on] učesnik komasacije, a [nije]», a odluku Vrhovnog suda smatra preuranjenom jer nije riješeno prethodno pitanje - da li je učesnik komasacije ili nije. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu odluku i predmet vrati na ponovno suđenje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, nezadovoljan osporenom presudom, apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredijelio. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. Ustavni sud zapaža da je na osnovu dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim organom uprave (vještačenje po vještacima geodetske i poljoprivredne struke), koje je cijenila Republička uprava i Vrhovni sud u osporenim odlukama, utvrđeno ko su učesnici u komasaciji, koja je komasaciona masa iznijeta iz sporne parcele i u kojoj površini i koje su parcele dodijeljene na novoj lokaciji. Također je utvrđeno da je dat stručni nalaz i mišljenje o obliku novih parcela, pristupa parcelama kao i utvrđenoj vrijednosti predmetnih parcela. Organi uprave i Vrhovni sud su ukazali da je članom 62. Zakona o komasaciji, propisano da će se pri raspodjeli zemljišta iz komasacione mase voditi «računa da svaki učesnik komasacije dobije što bolje grupisano zemljište u što pogodnijem obliku za iskorištavanje i sa obezbjeđenim pristupom«. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u postupku pred organima uprave utvrđena ukupna vrijednost zemljišta i vrijednost koju su vlasnici unijeli u komasacionu masu i da je i Vrhovni sud ispitao i potvrdio da apelant nije oštećen u postupku komasacije obzirom da je sporna parcela privedena svrhi.

11. U odnosu na navode apelanata da nije bio učesnik u komasaciji, Ustavni sud uvidom u dokumentaciju dostavljenu uz apelaciju zapaža da je Vrhovni sud ovaj navod već ispitao i da je utvrdio da je Komisija za komasaciju, Zaključkom, broj 01/2-479-10/98 od 8. novembra 2002. godine, promijenila izvod iz rješenja broj 01/2-479-41 od 10. juna 1986 godine i kao učesnike u komasacija navela zakonske nasljednike iza pokojne učesnice komasacije Stanije Sojić tj. apelanta, Nevu Bojić, Cviku Sojić i Slavka Sojića. Dakle, u provedenom postupku je utvrđeno da je apelant kao zakonski nasljednik iza smrti majke Stanije Sojić učesnik u komasaciji, pa navode apelanta da je to pitanje ostalo nerazriješeno Ustavni sud smatra neosnovanim.

12. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i upravni organi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporenih odluka, da su dali logična i uvjerljiva obrazloženja za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku i tužbi kojom je pokrenuo upravni spor protiv drugostepene odluke. Pored toga, nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, mogao je ulagati žalbu i podnositi tužbu, te nema ni jednog razloga koji bi opravdao apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

13. Dakle, Ustavni sud u postupanju Vrhovnog suda i organa uprave ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Također, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu prava iz člana II/3. a), b), h), i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, i 10. Evropske konvencije, ne nudi činjenice, niti je Ustavnom sudu dostavio ikakve dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovih prava moguća odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3446/06 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio