Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-53/07 (S. R.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-53/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-53/07, rješavajući apelaciju Slobodana Radiškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9.i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Radiškovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

310/04 od 10. oktobra 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1931/01 od 18. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj P-65/00 od 14. maja 2001. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Radiškovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

310/04 od 10. oktobra 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1931/01 od 18. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj P-65/00 od 14. maja 2001. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Radišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Igor Sjerikov advokat iz Banja Luke, podnio je 30. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-310/04 od 10. oktobra 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-1931/01 od 18. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-65/00 od 14. maja 2001. godine.

2. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv A.D. «Jelšingrad» (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Opštine Prnjavor (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi utvrđenja i predaje u posjed stana. U tužbi je naveo da je stan koji se nalazi u Prnjavoru, Ul. Svetosavska broj 23 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) vlasništvo drugotužene, koja je predmetni stan na osnovu odluke od 13. aprila 1984. godine, dala na korištenje prvotuženom. Apelant je istakao da je predmetni stan njemu dodijeljen nakon čega je zaključio i ugovor o korištenju stana 31. januara 1985. godine, međutim s obzirom da mu je 24. septembra 1987. godine, prestao radni odnos, prvotuženi je podnio Sudu udruženog rada Banja Luka tužbu radi otkaza ugovora o korištenju stana. Apelant je također u tužbi istakao da je konačnom presudom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud udruženog rada) broj Ž-3238/89 od 13. decembra 1989. godine, usvojen zahtjev prvotuženog i otkazan ugovor o korištenju stana te je iz predmetnog stana iseljen krajem decembra 1995. godine. Apelant je naveo da je prvotuženi neovlašteno lice za podnošenje tužbe radi otkaza ugovora o korištenju stana i predložio je da sud utvrdi da on ima pravo korištenja predmetnog stana u svojstvu nosioca stanarskog prava na osnovu ugovora o korištenju stana od 31. janura 1985. godine, uz obavezu tuženih da mu stan predaju u posjed i nadoknade troškove postupka.

3. Presudom Osnovnog suda, broj P-65/00 od 14. maja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj Gž-1931/01 od 18. maja 2004. godine, apelant je u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je istakao da među strankama nije sporno da je odlukom Suda udruženog rada, broj Ž-3238/89 od 13. decembra 1989. godine, usvojen zahtjev prvotuženog, u tom postupku predlagača, radi otkaza ugovora o korištenju predmetnog stana apelantu. Sud je naveo da ispitivanje valjanosti pravosnažne odluke Suda udruženog rada više nije moguće bez obzira da li postoje, kako to navodi apelant, nezakonitosti. Također, sud je naveo da apelant u ovom postupku pokušava ostvariti pravo koje mu je oduzeto pravosnažnom odlukom Suda udruženog rada koja je izvršena u postupku koji se vodio pred tim sudom pod brojem I-3/96. Na kraju sud je istakao da je apelant predaju u posjed predmetnog stana tražio na osnovu stečenog stanarskog prava koje mu je pravosnažnom presudom Suda udruženog rada oduzeto, pa je i taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.

4. Okružni sud je odbijajući žalbu apelanta kao neosnovanu istakao da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice, a neosnovanim smatra navode apelanta da prvotuženi kao nevlasnik predmetnog stana nije mogao apelantu kao nosiocu stanarskog prava otkazati ugovor o korištenju stana. Taj sud je ukazao da je prvotuženi kao davalac stana na korištenje apelantu postupao u parnici pred Sudom udruženog rada u smislu odredbi čl. 44. i 50. Zakona o stambenim odnosima, («Službeni list SRBiH», br. 14/84, 12/87 i 36/96 i «Službeni glasnik RS» br. 19/93,22/93 i 31/99, u daljnjem tekstu: ZOSO) koji propisuju ko je ovlašten, pod kojim uslovima i u kojem postupku da nosiocu stanarskog prava otkaže ugovor o korištenju stana.

5. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Okružnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-31 0/04 od 10 oktobra 2006. godine reviziju odbio. U obrazloženju odluke sud je istakao da je drugotužena kao društveno politička zajednica imala svojstvo davaoca spornog stana na korištenje po osnovu člana 5. ZOSO i to pravo je prenijela na prvotuženog u smislu člana 2. istog zakona. Sud je ukazao da je na ovaj način preneseno i pravo prvotuženom da traži otkaz ugovora o korištenju stana, ako su za to bili ispunjeni zakonski uslovi i konstatovao da predmetni stan apelantu nije ni dodijelila drugotužena nego prvotuženi odnosno njegov pravni prednik, te je prvotuženi i bio aktivno legitimisan da traži po zakonu propisanim uslovima otkaz ugovora o korištenju stana, za šta drugotužena nije ni morala biti zainteresovana.

6. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav I. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Herccguegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime apelant navodi da je predmetni stan u vlasništvu drugotužene koja je na osnovu Ugovora o prenosu prava davanja stana na korištenje, zaključenog 8. juna 1984. godine sa prvotuženim, prenijela svoje pravo davanja stana na korištenje na prvotuženug. Apelant smatra da iz navedenog ugovora jasno proizilazi, da drugotužena zadržava sva prava koja ima kao vlasnik stana, te je sasvim jasno da prvotuženi nije imao pravo da podnese tužbu Sudu udruženog rada, radi otkaza ugovora o korištenju stana. Po mišljenju apelanta takvu tužbu je mogla podnijeti samo drugotužena u smislu člana 49. stav 1 ZOSO kojim je propisano da samo davalac stana na korištenje može otkazati ugovor o korištenju stana. Apelant je predložio da Ustavni sud odluke redovnih sudova preinači tako što će usvojiti njegov tužben i zahtjev i utvrditi da ima pravo korištenja predmetnog stana u svojstvu nosioca stanarskog prava po osnovu ugovora o korištenju stana od 31. januara 1985. godine.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: [...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Pravo na pravično suđenje

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant postavlja kao sporno pitanje da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni u konkretnom slučaju. U kontekstu navedenog Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

10. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, a to konkretno znači da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Ustavni sud konstatuje da je Osnovni sud kao sud prve instance, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva kojeg je apelant tokom postupka konačno opredijelio, zauzeo stav da zahtjev apelanta, kojim je tražio da sud utvrdi da ima pravo korištenja predmetnog stana u svojstvu nosioca stanarskog prava na osnovu ugovora o korištenju stana od 31. januara 1985. godine i da se tuženi obavežu da mu stan predaju u posjed, nije osnovan, zbog čega je apelantov zahtjev odbio. Ovako stanovište zauzeli su i redovni sudovi na sljedeće dvije instance, dajući u osporenim presudama odgovore na sve žalbene navode apelanta, ističući naročito da je donošenjem pravosnažne odluke Suda udruženog rada apelant izgubio svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu a njegovim prinudnim iselenjem i svojstvo korisnika stana, te iz tih razloga više i ne postoji pravni osnov da se apelantu praizna pravo korištenja stana u svojstvu nosioca stanarskog prava i da mu se predmetni stan preda u posjed.

12. Ustavni sud je utvrdio da su sudovi na sve tri instance jasno i argumentovano obrazložili, da je neosnovana tvrdnja apelanta da prvotuženi kao nevlasnik predmetnog stana nije mogao apelantu kao nosiocu stanarskog prava, otkazati ugovor o korištenju stana. Naime u osporenim presudama jasno je obrazloženo da je članom 44. ZOSO propisano između ostalog da davalac stana na korištenje nosiocu stanarskog prava može otkazati ugovor o korištenju stana pod uslovima propisanim u zakonu. Nesporno je da je ugovorom od 13. aprila 1984. godine, drugotužena na prvotuženog prenijela pravo davanja na korištenje predmetnog stana i da je prvotuženi nakon toga kao davalac stana na korištenje rješenjem od 8. juna 1984 godine stan dodijelio apelantu, koji je sa nadležnim stambenim organom zaključio ugovor o korištenju stana. Nesporno je, kako dalje obrazlažu sudovi da je prvotuženi kao davalac stana na korištenje apelantu kao nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu u zakonu propisanom postupku u smislu člana 50. ZOSO, odlukom Suda udruženog rada otkazao ugovor o korištenju predmetnog stana i da je ta odluka izvršena. Apelant je u konkretnom predmetu pokušao ostvariti pravo koje mu je oduzeto pravosnažnom odlukom Suda udruženog rada i kojom je odlučeno o predmetnom stanu, a što su redovni sudovi uz relevantnu primjenu naprijed navedenih propisa i obrazložili i odbili apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni, odnosno da su proizvoljna obrazloženja sudova s tim u vezi

13. Dakle, Ustavni sud u postupanju redovnih sudova ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

14. Dalje, apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na imovinu. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Nadalje, prema stavu Ustavnog suda stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa tumačenjima Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Međutim u konkretnom slučaju apelant nema konstituisano stanarsko pravo na spornom stanu, s obzirom da mu je pravosnažnom odlukom Suda udruženog rada otkazan ugovor o korištenju predmetnog stana. Osporenim odlukama je potvrđeno da je navedenom odlukom pravosnažno odlučeno o apelantovom gubitku statusa nosioca stanarskog prava. Shodno utvrđenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema imovinu koja bi uživala zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-53/07 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio