Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1/07 (H. B.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nasljedstvo
- Lišavanje imovine
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-1/07, rješavajući apelaciju Hajrije Buza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrije Buza podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1183/05 od 5. oktobra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-566/05 od 10. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajrija Buza (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog koju zastupa Aziz Ćosović advokat iz Visokog, podnijela je 27. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1183/05 od 5. oktobra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-566/05 od 10. augusta 2005. godine.
2. Azra i Sabina Halilović (u daljnjem tekstu: tužiteljice) podnijele su tužbu Općinskom sudu u Visokom (u daljnjem tekstu Općinski sud) protiv apelantice, radi vraćanja poklona zbog povrede nužnog dijela. U tužbi su navele da su kćerke umrlog Fadila Halilovića iza kojeg je proveden ostavinski postupak i doneseno rješenje kojim su proglašene zakonskim a ujedno i nužnim nasljednicima. Tužiteljice su istakle da je njihov otac Fadil Halilović sve svoje nekretnine upisane u KK ul. 707 u k.o. Dobrinja, a koje se sastoje od k.č. «Bašća» šuma III klase, površine 219 m2 na kojoj je sagrađena porodična stambena zgrada i k.č. broj 649/2 «Bašća» vočnjak III klase površine 155m2 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) ugovorom o poklonu od 19. februara 2003. godine, koji je ovjeren 20. februara 2003. godine u Općinskom sudu pod brojem OV-611/2002., poklonio svojoj sestri-apelantici. Tužiteljice su istakle da je njihov otac raspolagao imovinom kojom nije mogao raspolagati te su predložile da sud nakon provedenog postupka donese presudu i utvrdi da su one po osnovu nužnog dijela iza umrlog oca Fadila Halilovića stekle pravo suvlasništva sa po ¼ dijela na predmetnim nekretninama, koje je apelantica stekla ugovorom o poklonu i da se apelantica obaveže da im izda tabularnu ispravu pogodnu za upis prava suvlasništva sa po ¼ na predmetnim nekretninama, a u protivnom će tu ispravu zamijeniti presuda.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-508/04 od 31. marta 2005. godine, tužbeni zahtjev tužiteljica je u cijelosti odbijen uz obavezu nadoknade troškova spora apelantici. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je otac tužiteljica zaključenim ugovorom o poklonu raspolagao imovinom kojom ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio, te ukazao da tužiteljice u toku postupka nisu predočile dokaze o ukupnoj vrijednosti zaostavštine na temelju koje se izračunava nužni dio, tako da sud nije mogao utvrditi koliko iznosi nužni dio nasljedstva a time niti da je nužni dio nasljeđa povrijeđen. Ovaj sud je istakao da tužiteljice mogu zahtijevati samo da se u ostavinsku imovinu iza ostavitelja, koji je poklonom eventualno povrijedio njihov nužni dio, vrati taj poklon učinjen apelantici i to u dijelu kojim će se namiriti njihov nužni dio i zaključio da se tužbenim zahtjevom ne može zahtijevati utvrđenje prava suvlasništva izdavanjem tabularne isprave i predaje u posjed.
4. Kantonalni sud je Presudom, broj Gž-566/05 od 10. augusta 2005. godine, odlučujući o žalbi tužiteljica, žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da su tužiteljice temeljem nužnog dijela iza Fadila Halilovića stekle pravo suvlasništva od po ¼ dijela na predmetnim nekretninama uz obavezu apelantice da im izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava suvlasništva sa po ¼ na ime tužiteljica, jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti presuda. Istom presudom apelantica je obavezana da tužiteljicama nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.402,66 KM.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Ovaj sud je naveo da tužiteljice kao kćerke umrlog Fadila Halilovića imaju svojstvo nužnih nasljednika u smislu odredbi člana 28. stav 1. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SR BiH» br. 7/80, 15/80) te im stoga i pripada pravo na dio zaostavštine s kojim dijelom njihov otac za života nije mogao raspolagati i koji se naziva nužni dio a kako to izričito propisuje član 29. stav 1. Zakona o nasljeđivanju. Sud je pojasnio da je otac tužiteljica ugovorom o poklonu predmetne nekretnine darovao sestri-apelantici, te je na taj način povrijedio nužni dio tužiteljica koji iznosi ½ od onog dijela koji bi im pripadao po zakonskom redu nasljeđivanja. Ovaj sud je istakao da tužiteljicama saglasno odredbi člana 43. Zakona o nasljeđivanju, pripada pravo da od apelantice zahtijevaju vraćanje dijela poklona kojim je povrijeđen njihov nužni dio i takav zahtjev mogu jedino istači u parnici a ne u ostavinskom postupku, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud. Kantonalni sud je ukazao da u prvostepenom postupku među parničnim strankama nije bilo sporno da otac tužiteljica nije imao druge nepokretne imovine osim one s kojom je raspolagao ugovorom o poklonu, a da je apelantica samo smatrala da je to raspolaganje oca tužiteljica zakonito i da je mogao svoju imovinu pokloniti kome hoće. Na kraju ovaj sud je istakao da bi ovakav stav apelantice bio pravilan sa aspekta vlasničkih ovlaštenja ali samo pod uslovom da ne postoji institut nužnog dijela i prava na nužni dio koji je ustanovljen Zakonom o nasljeđivanju i koji je zakonsko pravo kojeg vlasnik nepokretne imovine ne može lišiti nužnog nasljednika osim ako ga ne isključi iz nasljeđa i liši ga nužnog dijela ali samo pod uslovima iz čl. 45, 46, 47. i 58. Zakona o nasljeđivanju, a što u ovom spornom odnosu nije slučaj.
6. Odlučujući o reviziji apelantice izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-1183/05 od 5. oktobra 2006. godine, reviziju odbio. U obrazloženju odluke sud je istakao da je neosnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava jer je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 28. stav 1 i člana 29. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju i za svoju odluku je dao razloge koji su potpuni i pravilni. Prigovor apelantice koju prvi put ističe u reviziji, da sud nije utvrdio cjelokupnu imovinu oca tužiteljica, ovaj sud nije ni cijenio jer se prigovor odnosi na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje a iz kojih razloga se revizija ne može izjavljivati. Na kraju sud ukazuje da je ovaj prigovor apelantica mogla istaći na pripremnom ročištu, na glavnoj raspravi ili u žalbenom postupku, a što nije učinila.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku iz člana 1I/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava tj. odredbi Zakona o nasljeđivanju koje su jasne i nedvosmislene. Apelantica je navela da tužiteljice u toku postupka nisu dokazale da je povrijeđen nužni dio nasljedstva, a u ostavinskom postupku nisu zahtijevale nužni dio i vraćanje poklona. Apelantica je također navela da tužiteljice nisu mogle zahtjev da im je povrijeđen nužni dio i vraćanje poklona isticati u parnici te je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Analizirajući navod apelantice da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u predmetu Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61 i Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP-2213/06 od 10. januara 2008. godine («Službeni glasnik BiH», broj 27/08).
11. U pogledu navoda apelantice da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li je apelantica titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da riječ 'imovina' uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Odluku Ustavnog suda broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine). U konkretnom slučaju, apelantica osporava presude redovnih sudova kojim je utvrđeno da su tužiteljice temeljem nužnog dijela iza Fadila Halilovića stekle pravo suvlasništva od po ¼ dijela na predmetnim nekretninama na kojima je ona vlasnik sa djelom 1/1 na osnovu ugovora o poklonu i na osnovu kojih je dužna da tužiteljicama izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava suvlasništva sa po ¼ dijela. Prema tome predmetne nekretnine predstavljaju imovinu apelantice, koja uživa zaštitu prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Ustavni sud mora nadalje ispitati da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» u pravo apelantice na imovinu, da li je miješanje predviđeno zakonom i da li je u skladu sa zakonom te da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelantice i općeg interesa. Ustavni sud je utvrdio da je osporenim odlukama utvrđeno da su tužiteljice na temelju nužnog dijela stekle pravo suvlasništva na nekretninama čiji je vlasnik apelantica te je apelantica obavezana da tužiteljicama izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava suvlasništva sa po ¼ dijela na ime tužiteljica. Dakle, osporenim odlukama mijenja se vlasnički status apelantice na predmetnim nekretninama pa ona od samovlasnice postaje suvlasnica te proizilazi da je u konkretnom slučaju, osporenim odlukama došlo do miješanja u imovinu apelantice.
13. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u pravo na imovinu apelantice bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su osporene odluke zasnovane na Zakonu o nasljeđivanju, u kojem je regulisan institut nužnog dijela kao i prava na nužni dio. Članom 29. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, propisano je da nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine koji ostavilac ne može raspolagati dok je stavom 2. regulisana visina nužnog dijela. Budući da je otac tužiteljica svu svoju nepokretnu imovinu poklonio apelantici, tužiteljicama kao nužnim nasljednicima iz člana 28. Zakona o nasljeđivanju, pripada pravo da u smislu člana 43. Zakona o nasljeđivanju zahtijevaju vraćanje dijela poklona kojim je povrijeđen njihov nužni dio a koji zahtjev se jedino može istači u parnici. Iz navedenog proizilazi jasna pravna osnova za donošenje osporenih odluka, propisana u relevantnom, naprijed navedenom zakonu. To znači da je apelantica s jedne strane imala jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije i načina ostvarivanja svojih prava, a s druge strane osporene odluke ukazuju na jasnu pravnu osnovu na kojoj su zasnovane, a to znači da su u skladu sa zakonom. Također Ustavni sud nije utvrdio nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, koja bi ukazivala na to da miješanje nije bilo u skladu sa zakonom.
14. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelantica i zahtjeva općeg interesa. Kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, apelantici je na osnovu naprijed navedenih, relevantnih odredaba zakona, izmijenjen vlasnički status i ona je od samovlasnice na predmetnim nekretninama postala suvlasnica jer je u obavezi da tužiteljicama izda tabularnu ispravu podobnu za upis suvlasništva sa po 1/4 dijela na ime tužiteljica. Ustavni sud smatra da primjena relevantnih odredaba Zakona o nasljeđivanju nije na apelanticu stavila «poseban i pretjeran» teret, u odnosu na opći interes, izražen kroz primjenjene odredbe Zakona o naslijeđivanju, koji se sastoji u zakonskoj zaštiti nužnih nasljednika, odnosno njihovog nužnog nasljednog dijela. Na opravdanost ovakvog stava Ustavnog suda ukazuje i činjenica da apelantica nije u potpunosti lišena imovine, nego je ostala vlasnica predmetnih nekretnina sa ½ vlasničkog udjela.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U vezi sa navodima apelantice da joj je povrijeđeno pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku, Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na utvrđenje da su tužiteljice na osnovu nužnog dijela iza oca Fadila Halilovića stekle pravo suvlasništva od po ¼ dijela na predmetnim nekretninama, te je apelantica obavezana da izda tužiteljicama tabularnu ispravu podobnu za upis prava suvlasništva sa navedenim dijelovima. Ustavni sud konstatuje da su osporene presude dekleratorne prirode kojima nije naloženo apelantici da mora predati u posjed predmetne nekretnine, niti je prema njoj, od strane bilo koga, upućen takav zahtjev. Apelantica samo paušalno navodi da joj je donošenjem osporenih presuda povrijeđeno pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku a uz apelaciju nije dostavila niti navela ni jedan dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu izloženog, a kako apelantica osim nezadovoljstva osporenim presudama nije dostavila niti jedan dokaz niti činjenicu koja bi ukazala da ima opravdan zahtjev u vezi sa kršenjem prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske, Ustavni sud je zaključio da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić