Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2305/06 (T. O.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2305/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2305/06, rješavajući apelaciju Tome Ostojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tome Ostojića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-011-0-
Kž-05-000 422 od 31. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj K-97/04 od 30. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomo Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Vujadin Ljubojević advokat iz Prnjavora, podnio je, 28. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-011-0-Kž-05-000 422 od 31. januara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-97/04 od 30. juna 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj K-97/04 od 30. juna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj Kž-011-0-Kž-05-000 422 od 31. januara 2006. godine, apelant je oglašen krivim za izvršenje krivičnog djela prevare iz člana 229. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 22/00, u daljnjem tekstu: KZRS), te mu je na osnovu navedenog propisa uz primjenu čl. 5, 31, 38, 46. i 47. istog zakona izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Istovremeno je određeno da se navedena kazna zatvora neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Apelant je, na osnovu člana 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 50/03, u daljnjem tekstu: ZKP), obavezan da oštećenom Z.S. isplati iznos od 500 KM i 100 EUR-a, na ime imovinsko-pravnog zahtjeva i uplati iznos od 150 KM u korist budžetskih sredstava na ime troškova krivičnog postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provođenja predloženih dokaza utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da je apelant, neutvrđenog dana krajem oktobra i početkom novembra 2002. godine, u restoranu «Teras» u Prnjavoru, u namjeri sticanja protivpravne imovinske koristi, iako je znao da za predmetno zemljište nisu riješeni imovinsko pravni odnosi, primio od oštećenog Z.S. novac u iznosu od 500,00 KM i 100 EUR-a. Tom prilikom obećao je oštećenom, da će mu riješiti zahtjev za «kompletiranje placa» kojeg je oštećeni podnio Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Prnjavor ( u daljnjem tekstu: Republička uprava), u kojoj je apelanta zaposlen, a u suprotnom vratit će mu primljeni novac. Apelant je naknadno upoznao oštećenog da zahtjev nije riješen a da mu novac ne želi vratiti. Sud je zaključio da je apelant na navedeni način odštetio Z.S. iz Prnjavora za iznos od 500,00 KM i 100,00 EUR-a dakle, u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist doveo drugog lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i naveo ga da nešto učini na štetu svoje imovine, čime je počinio krivično djelo prevare iz člana 229. stav 1. KZRS, kažnjivo po istom zakonskom propisu.
4. Osnovni sud je činjenično stanje utvrdio na osnovu saslušanja svjedoka i drugih dokaza koji su mu bili na raspolaganju. U obrazloženju presude sud je naveo da je u dokaznom postupku izvršeno ispitivanje u svojstvu svjedoka oštećenog i još osam svjedoka, pročitan cjelokupni upravni spis Republičke uprave broj 08-475-80/98 i izvršen uvid u isprave iz spisa-zahtjeva za kompletiranje građevinskog placa od 11. septembra 1998. godine, dopisa od 9. oktobra 1998. godine, zapisnika sa usmene rasprave održane 14. septembra 1999. godine, rješenja broj 02-475-45/88 od 8. jula 1988. godine, ugovora o kupoprodaji od 19. juna 1998. godine.
5. Sud je utvrdio da je oštećeni podnio Republičkoj upravi zahtjev za kompletiranje građevinskog placa, koji prema regulacionom planu stambenog objekta naselja Istok-Prnjavor, čine određene parcele na kome je predviđena izgradnja stambeno porodičnog objekta. Oštećeni je jednu parcelu kupio na osnovu ugovora o kupoprodaji od 19. juna 1998. godine, a drugu parcelu preuzela je Općina Prnjavor rješenjem broj 02-475-45/88 od 8. jula 1988. godine. Ta je parcela, međutim, u katastru ostala uknjižena s pravom posjeda na ime Kasim Kolarić, a zatim na ime Jasmin Kolarić. Nakon promjene dva referenta koji su bili zaduženi predmetom, predmet oštećenog u vezi zahtjeva za kompletiranje građevinskog placa preuzeo je apelant. Ove činjenice je sud utvrdio na osnovu iskaza oštećenog i svjedoka A.R. rukovodioca Republičke uprave. Nadalje, sud je utvrdio da je apelant nakon preuzimanja predmeta prilikom susreta sa oštećenim u prostorijama Republičke uprave oštećenom obećao da će predmet riješiti u njegovu korist, da mu nije potreban advokat i da nikom ne daje novac, iako je na osnovu isprava iz spisa bio upoznat o predmetu nesređenih imovinsko pravnih odnosa. Nakon određenog vremena po preuzimanju predmeta optuženi je tražio od oštećenog izvjesnu sumu novca za troškove, kako je to već navedeno. Također je utvrđeno da predmet oštećenog nije riješen ni do održavanja glavnog pretresa.
6. Sud je iskaz oštećenog ocijenio istinitim, obrazlažući da je dat na siguran i uvjerljiv način koji nije suprostavljen sa iskazima ostalih svjedoka i sa pročitanim ispravama. Sud je prihvatio i iskaze ostalih svjedoka, jer nisu bili suprostavljeni i kontradiktorni, ne nalazeći bilo kakve druge razloge za sumnju u istinitost iskaza. Sud je ocijenio vjerodostojnim isprave koje su pročitane na glavnom pretresu, jer su se nalazile u spisu koji je vođen pred Republičkom upravom na koje stranke i apelantov branilac nisu imali prigovor. Sud nije prihvatio prijedlog apelanta da se sasluša u svojstvu svjedoka iz razloga što prema važećim odredbama ZKP-a takav dokaz nije predviđen, niti je prihvatio prijedlog da se sasluša još jedan svjedok, ocjenjujući da je na osnovu provedenih dokaza izneseno dovoljno činjenica da se donese odluka, smatrajući taj dokaz nepotrebnim za predmet. Odlučujući o vinosti apelanta, kao njegovom subjektivnom odnosu prema krivičnom djelu, sud je zaključio da je krivično djelo počinjeno sa direktnim umišljajem, jer je apelant bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje.
7. Okružni sud je u sjednici vijeća održanoj 31. januara 2006. godine, u prisustvu apelanta i njegovog branioca, a u odsustvu uredno obaviještenog Okružnog tužioca iz Banja Luke, odbio kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branioca i potvrdio navedenu prvostepenu presudu. U obrazloženju presude sud je, između ostalog, istakao da po ocjeni Okružnog suda, odbijanjem provođenja određenog dokaza odnosno «odbijanja prijedloga apelanta kao optuženog da se sasluša kao svjedok», prvostepeni sud nije počinio povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka g) ZKP, jer su tokom postupka ispoštovane sve zakonske odredbe, kojima je propisana realizacija prava na odbranu apelanta. Pri ovakvoj ocjeni Okružni sud je imao u vidu da je prvostepeni sud odbio navedeni prijedlog, sa obrazloženjem da navedeni dokaz nije predviđen važećim ZKP. Okružni sud je konstatirao da iako je tačno da takve zabrane u ZKP nema, činjenica je da su podijeljena mišljenja pravnih stručnjaka o ovom pitanju i da se u pogledu provođenja ovog dokaza ustanovila različita praksa u različitim sudovima Bosne i Hercegovine.
8. Nadalje, sud je naveo da pravo na odbranu apelanta nije povrijeđeno ni time što je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane da se sasluša još jedan svjedok, smatrajući da saslušanje dodatnog svjedoka nije od važnosti za odlučenje u predmetu. Također je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore branioca apelanta da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu iz člana 303. stav 1. tačka z) ZKP-u «čitanjem zapisnika o prikupljanju izjava, koji je sastavljen prilikom davanja izjave od strane sada optuženog, pred ovlaštenim službenim licem Policijske stanice u Prnjavoru 26. marta 2004. godine», obrazlažući da se ne radi o dokazu na kome se presuda ne može zasnivati.
9. Okružni sud je istakao da je izvršena izmjena optužnice činjeničnog opisa krivičnog djela učinjena u skladu sa članom 282. ZKP, kojim je propisano da tužilac može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici. Sud je konstatirao da se u tom slučaju glavni pretres može (ali i ne mora) odgoditi radi pripremanja odbrane. Dalje, sud je naveo da je uvidom u zapisnik sa pretresa od 15. juna 2005. godine, utvrđeno da je tužilac shodno ovlaštenju iz člana 282. ZKP, precizirao izreku optužnice, tako što je iz činjeničnog opisa izbacio riječ «predmetno zemljište nije predviđeno za privatnu gradnju, već za izgradnju javnog puta», a umjesto tih riječi u činjenični opis unio je riječi za «predmetno zemljište nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi». Okružni sud je ocijenio da se navedenom izmjenom nije narušio objektivni identitet optužnice, jer je apelantov branilac decidno izjavio da «odbrana ne traži odlaganje glavnog pretresa», već je tražio da se kao dokazi odbrane saslušaju određeni svjedoci. Prvostepeni sud je odobrio prijedlog odbrane za saslušanje dva svjedoka, a za trećeg je prijedlog odbio, ocjenjujući ga nepotrebnim s obzirom na već izvedene dokaze.
10. Okružni sud je zaključio, da iz navedenih razloga, izmjena optužnice nije dovela do povrede bilo koje odredbe ZKP, niti je bila, ili mogla biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje prvostepene presude. Sud je u svom zaključku također naveo da je apelant sam tvrdio da je «savjetovao» oštećenog da uspostavi kontakt sa sadašnjim navodnim vlasnikom sporne parcele i da mu je time «pokušao» pomoći na intervenciju nekih kolega. Također, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i naročito oštećenog, te na osnovu uvida u upravni spis, utvrđeno je da je apelant počinio predmetno krivično djelo upravo na način opisan u izreci prvostepene presude. Nadalje, Okružni sud je zaključio da je apelant postupajući na taj način, doveo i održavao u zabludi oštećenog, tvrdeći da će mu povoljno riješiti predmet te ga naveo da mu zbog toga da određenu sumu novca, čijim davanjem je oštećeni postupio na štetu svoje imovine. Sud je ocijenio da je primanje novca od strane apelanta, radi navodne pomoći u rješavanju predmeta oštećenog, sasvim izvjesno, učinjeno s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Okružni sud je razloge, koje je prvostepeni sud dao prilikom utvrđenja navedenih činjenica, koje dokazuju da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježla krivičnog djela prevare iz člana 229. stav 1. KZRS, prihvatio mjerodavnim ocjenjujući neosnovanim ne samo žalbene prigovore koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, već i one koji su se odnosili na povredu krivičnog zakona.
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih tvrdnji, apelant navodi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, jer «su sudovi proizvoljno cijenili izvedene dokaze, pošto u suštini nema nijednog dokaza koji bi potvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo». Po mišljenju apelanta sudovi nisu valjano ocijenili iskaze saslušanih svjedoka. Apelant je istakao da sudovi tokom postupka nisu dokazali da je on obećao oštećenom da će sam riješiti «kompletiranje placa», navodeći da je on oštećenog i stvarnog vlasnika zemljišta koje čini građevinski plac spojio da se dogovore o kupoprodaji istog. Povredu prava na odbranu apelant vidi u tome što sudovi nisu izveli dokaze koje je on predložio i to saslušanje svjedoka – vlasnika spornog zemljišta kao i njegovo saslušanje u svojstvu svjedoka, navodeći da je u prvostepenom postupku «pročitan zapisnik od 26. marta 2004. godine o prikupljanju izjave od lica, kada je on saslušan».
12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je osporio navode apelacije koje se odnose na povredu prava apelanta. Sud je naveo da prvostepenom i drugostepenom presudom, nije povrijeđeno pravo na odbranu apelanta, jer su u toku prvostepenog i drugostepenog postupka, apelantu pružena sva prava koja mu pripadaju prema odredbama ZKP, a činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno i rezultat je pravilne ocjene dokaza. Saslušanje predloženog svjedoka, sadašnjeg navodnog vlasnika spornog zemljišta, kao ni saslušanje apelanta u svojstvu svjedoka, po ocjenama prvostepenog i ovog suda, nije bilo potrebno, te neprovođenjem ovih dokaza, pravo na odbranu apelanta nije povrijeđeno. Nadalje, Okružni sud je istakao da je apelantu u svakom slučaju pružena mogućnost davanja odbrane, te da se ni prvostepena presuda ni drugostepena ne temelje na zapisniku od 26. marta 2004. godine, odnosno da nije došlo do bitnih povreda člana 303. stav 1. tačka z) i tačka g) ZKP.
13. Osnovni sud je također osporio navode apelacije i istakao da se iz dokaza cijelog spisa, može zaključiti da je prvostepeni postupak proveden u skladu sa ZKP, odnosno da je sud strankama i braniocu apelantaomogućio da iznesu sve činjenice koje su smatrali bitnim. Sud je presudu donio na osnovu činjenica i dokaza koji su izneseni na glavnom pretresu, po prijedlogu optužbe i odbrane, a na osnovu savjesne ocjene svih provedenih dokaza, kako je i propisano članom 287. ZKP. Osnovni sud je naveo da nije prihvatio prijedlog odbrane da se u svojstvu svjedoka sasluša apelant kao optuženi, jer prema važećem ZKP takav dokaz nije bio predviđen, ali je apelantu pružena mogućnost da iznese sve činjenice koje smatra bitnim za odbranu. Također u smislu člana 270. stav 2. ZKP prijedlog odbrane za saslušanje još jednog svjedoka sid ke ocijenio nepotrebnim imajući u vidu do tada provedene dokaze. Sud je posebno istakao da u toku glavnog pretresa nije kao dokaz pročitan zapisnik o prikupljnju izjave od 26. marta 2004. godine, tj. iskaz apelanta dat u istrazi, već je taj zapisnik tužilac pominjao u završnoj riječi. Također, sud je ukazao da se iz obrazloženja presude može vidjeti da sud prilikom donošenja odluke nije koristio činjenice navedene od tužioca u vezi predmetnog zapisnika.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na povrede odredaba krivičnog postupka, proizvoljnu primijenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
17. Dalje, u vezi s navodima apelanta o tome da osporene odluke ne sadrže valjane razloge, jer «su sudovi proizvoljno cijenili izvedene dokaze» Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-
352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).
18. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud u krivičnom postupku dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 287. ZKP RS). Pri tome, prema članu
15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
19. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te u skladu sa članom 296.stav 7. ZKP RS dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza. Također sud se nije ograničio isključivo na analizu izjava svjedoka, već je sveobuhvatnije, tj. ocjenom i drugih dokaza (uvidom u upravni spis Republičke uprave), cijenio sve dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Naime, Ustavni sud konstatira da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka Osnovni sud proveo obiman dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i odbrane, te da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično, da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i činio. Dakle, svi dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud za svoj zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret dao detaljno i jasno obrazloženje koje ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. Ovakve zaključke Osnovnog suda u cijelosti je potvrdio i Okružni sud, ocjenjujući da su svi žalbeni navodi apelanata neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumljiva i u cijelosti u saglasnosti sa provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem, za koje je i Okružni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge. Zaključke Osnovnog suda, u osuđujućem dijelu presude, Okružni sud je ocijenio također, primjerenim u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, pa je prvostepenu presudu i u ovom dijelu potvrdio, dajući za svoj stav i po ovom osnovu jasne, logične i uvjerljive razloge. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja obje osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge da je apelant počinio krivično djelo koje su mu je stavljeno na teret.
21. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, osim ponavljanja žalbenih navoda, apelant ne navodi konkretno bilo šta drugo što bi moglo ukazati na eventualno kršenje principa koji su neodvojivi elementi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, niti su takve povrede očigledne, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, kako je već rečeno, u osporenim odlukama ne može se pronaći bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost u odlučivanju, proizvoljnu primjenu materijalnog prava ili procesnu nepravičnost na štetu apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije.
22. U vezi sa navodima apelanta da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog toga što su sudovi odbili saslušanje jednog svjedoka odbrane, saslušanje apelanta u svojstvu svjedoka koji bi doprinijeli rasvjetljavanju činjeničnog stanja, te što je pročitan zapisnik o prikupljanju izjava sastavljen 26. marta 2004. godine, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3.d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima.Također, prema članu 6. stav 3.d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Nadalje, član 6. stav 3. u vezi sa stavom 1. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34; i Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelacije, Osnovni sud i Okružni sud u svojim odlukama dali jasno obrazloženje zašto su odbili saslušanje još jednog predloženog svjedoka i saslušanje apelanta u svojstvu svjedoka. Također, Ustavni sud uočava da se osporene presude ne zasnivaju zapisniku od 26. marta 2004. godine. Ustavni sud ne može zaključiti da su u konkretnom postupku povrijeđene ni druge garancije iz stava 3. člana 6. Evropske konvencije.
23. U vezi sa navodima apelanta da je sud odbio da ga sasluša kao svjedoka, Ustavni sud ukazuje da ZKP RS ne predviđa mogućnost saslušanja optuženog kao svjedoka u vlastitoj krivičnoj stvari, niti sadrži eksplicitne odredbe o načinu kako bi takav dokaz trebalo izvesti, što su sudovi uzeli u obzir u konkretnom slučaju. U svojoj jurisprudenciji, Ustavni sud je utvrdio da ako sud ipak odluči da sasluša optuženog kao svjedoka na njegov vlastiti zahtjev, to mora učiniti uz poštovanje prava protiv samoinkriminacije (vidi, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj AP 2632/05 od 19. septembra 2006. godine), kao i da «izvođenje i prihvatanje ovakvog dokaza, bez obzira kako ga je prvostepeni sud nazvao, nije samo po sebi u suprotnosti ni sa jednim elementom prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije» (idem.). U konkretnom slučaju, odbijanje suda da provede dokaz koji zakonom nije ni predviđen ne može samo po sebi predstavljati kršenje prava apelanta na odbranu, naročito u situaciji u kojoj je sud izveo druge dokaze odbrane i optužbe za koje je ocijenio da su dovoljni za odlučenje.
24. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka koji je važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Naime, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku apelant imao mogućnost izložiti svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, te se i sa svojim argumentima suprotstaviti argumentima optužbe. U konkretnom slučaju, sudovi su proveli dokaze i odbrane i optužbe. Pri tome je sud na osnovu svog diskrecijskog prava odlučivao koje dokaze će izvesti i kojim dokazima će vjerovati, a kojima ne. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze u postupku, kao i na izjave svjedoka. U kontekstu navedenog, budući da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su procesni i materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Stoga, imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić