Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2443/06 (S. K.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2443/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2443/06, rješavajući apelaciju Save Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Kovačevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-238/04 od 2. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda II u Sarajevu, broj P-
1197/01 od 9. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Savo Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 18. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-238/04 od 2. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1197/01 od 9. juna 2003. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-1197/01 od 9. juna 2003. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalng suda, broj Gž-338/04 od 2. juna 2006. godine, apelant je obavezan da tužitelju A.Z., na ime naknade za uložena vlastita sredstva za sanaciju ratne štete u stanu u ulici Trg ZavnoBiH-a broj 3/7 (u daljnjem tekstu: sporni stan), isplati iznos od 3.757 KM, uz zakonsku zateznu kamatu i uz naknadu troškova parničnog postupka. Tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo predložene dokaze uključujući i nalaze vještaka. Sud je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja doni odluku imajući u vidu da je tužitelju sporni stan dodijeljen na korištenje rješenjem JKP «Toplane» 19. maja 1997. godine, nakon što je aktom Ministarstva prostornog uređenja stambenih i komunalnih poslova broj 14/10-372-11762/96 od 14. maja 1997. godine proglašen trajno napuštenim. Nakon toga, tužitelj je 17. januara 1998. godine zaključio ugovor o korištenju stana sa Stambenim fondom Sarajevo. Daljnji razlozi koje je sud imao u vidu odnosili su se na činjenicu da je stan bio oštećen kako ratnim dejstvima, jer se nalazio na prvoj borbenoj liniji, tako i od strane trećih lica kao privremenih korisnika, što je utvrđeno u postupku obezbjeđenja dokaza u predmetu Općinskog suda broj R.718/99, a na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka LJ.B.Ć. i zapisnika sudske komisije sačinjenom na licu mjesta 23. jula 1999. godine.
4. Imajući u vidu prigovor i primjedbe apelanta na navedeni nalaz i mišljenje vještaka, sud je u postupku proveo dopunu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Apelant se nije izjasnio niti je dao primjedbe na pismenu dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka.Kako je apelant samo generalno osporavao svoju obavezu prema tužitelju, ne predlažući eventualno novo vještačenje putem drugog vještaka građevinske struke, te kako je ovaj nalaz smatrao objektivnim i stručnim, sud je poklonio vjeru nalazu i pismenoj dopuni nalaza vještaka LJ.B.Ć. kojeg je sud odredio.
5. Na osnovu navedenog sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, jer je tužitelj uložio svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stan, kojeg je apelant, kao raniji nosilac stanarskog prava vratio u posjed. Sud je svoju odluku utemeljio na članu 18-a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH, broj 18/99), kojim je propisano da osoba čije je stanarsko pravo prestalo, a koja je uložila vlastita sredstva na ime neophodnih troškova u stan ima pravo da povrati ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava po važećem Zakonu o obligacionim odnosima i to od dana kada je nosilac stanarskog prava povratio stan u posjed.
6. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, naveo da je pismeni stručni nalaz i mišljenje od 9. jula 2001. godine sačinio vještak K.Z., na zahtjev apelanta i to prije pokretanja konkretne parnice. Sud je naveo da je članom 233. stav 1. ranijeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bilo propisano da vještačenje obavljaju vještaci koje određuje parnični sud. Dalje je konstatirao da u ovom slučaju, parnični sud nije odredio da K.Z. obavi predmetno vještačenje, nego je odredio vještaka LJ.B.Ć. te samim tim, u smislu člana 243. stav 2. ranijeg ZPP-a, nisu bili ispunjeni uslovi za obnovu vještačenja zbog eventualne razlike u bitnim podacima između nalaza vještaka koje je odredio sud u ovom predmetu i pismenog nalaza stručnog lica kojeg sud nije odredio da vrši vještačenje. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno izveo zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku, za što je dao valjane razloge.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da dokaz koji je sud usvojio i koji je utvrđen vještačenjem nije valjan, te da mu je «uskraćeno pravo da raspravlja i dokazuje, odbijanjem da se sasluša vještak K.Z. zasnivajući mišljenje na nalazu i mišljenju vještaka LJ.B.Ć. čiji se nalaz razlikuje i u koliziji je sa prvim». Apelant je naveo da «tužitelj nije izvršio ulaganja u stan koji je vlasništvo apelanta, niti je bio u vlasništvu u vrijeme kada je izvršeno ulaganje. Naprotiv, predmetni stan je bio vlasništvo JKP «Toplane» Sarajevo, te ako je i bilo ulaganja ona nisu prešla u imovinu apelanta, niti je njegova imovina za izvršena ulaganja, uvećana, jer je apelant taj isti stan sa svim ulaganjima kao kupac, platio JKP «Toplane» Sarajevo kao prodavcu, prilikom kupoprodaje, po Zakonu o prodaji stanova na kojima je stečeno stanarsko pravo». Apelant smatra da su ga sudovi obavezali da dva puta plati izvršeno ulaganje u stan, čija vrijednost nije utvrđena na pouzdan i zakonit način.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na povredu odredaba parničnog postupka, utvrđeno činjenično stanje i primijenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «posljednje instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Dalje, u vezi s navodima apelanta o tome da osporene odluke ne sadrže valjane razloge, odnosno valjan dokaz o vrijednosti ulaganja u sporni stan Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, Odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).
12. Ustavni sud ukazuje da u parničnom postupku sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (član 8. ZKP). Također, prema članu 233. stav 1. ZKP vještačenje obavljaju vještaci koje određuje parnični sud. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, što je potvrdio i Kantonalni sud u žalbenom postupku, u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te u skladu sa članom 8. ZKP dao ocjenu vjerodostojnosti provedenih dokaza imajući u vidu, između ostalog, nalaz i mišljenje kao i dopunu nalaza i mišljenja vještaka kojeg je odredio sud. Također, Kantonalni sud je ispitao žalbene navode apelanta o tome zašto sud nije uzeo u obzir vještačenje ili zašto nije odredio novo vještačenje zbog nalaza i mišljenja vještaka kojeg je sam apelant angažovao, a Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud o tome dao jasne i dovoljne razloge, te da je svoje stavove obrazložio odgovarajućim zakonskim odredbama.
13. U kontekstu navedenog, budući da su Općinski sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ustavni sud podsjeća da je u parničnom postupku apelant imao procesnu poziciju tuženog, da mu je omogućeno da u predmetnom postupku aktivno učestvuje, pri čemu su ispitani svi njegovi navodi. Ustavni sud smatra da su zaključci u odlukama Kantonalnog i Općinskog suda jasno obrazloženi, te da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti kao i oni koje je apelant isticao u postupku pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi protiv prvostepene odluke, a o tim navodima su se, kako je navedeno, izjasnili i Kantonalni i Općinski sud na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić