Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2291/06 (B. Ć.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izmijenjene pravne okolnosti
- Radni odnos
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2291/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2291/06, rješavajući apelaciju Branke Ćorluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 8. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Ćorluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1302/05 od 9. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Ćorluka podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0- Gž-06-000 622 od 29. juna 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj I-776/05 od 31. marta 2006. godine, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.
OBRAZLOŽENJE
1. Branka Ćorluka (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Dušanka Šoljić- Ćorić, advokatica iz Mostara, podnijela je 28. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000 622 od 29. juna 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-.776/05 od 31. marta 2006. godine. Apelantica je naknadno 29. decembra 2008. godine podnijela novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1302/05 od 9. novembra 2006. godine i zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje navedene presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji. Apelacija je zavedena pod broj AP-28/07.
2. Kako su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 2291/06 i AP 28/07 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2291/06.
a) parnični postupak po apelanticinoj tužbi za uspostavu radno-pravnog statusa
3. Presudom Općinskog suda, broj P-843/03-I od 11. februara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-546/05 od 18. augusta 2005. godine obavezana je JP «Elektroprivreda» HZ-HB Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) da uspostavi apelantici radno-pravni status, vrati je u radni odnos, rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i kvalifikaciji, te joj istovremeno isplati na ime naknade plaća sa minulim radom za period od 5. maja 2000. godine do 1. januara 2005. godine mjesečne iznose od po 868,90 KM, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. juna 2000. godine i po dospijeću svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate. Apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom iznad dosuđenog iznosa. Tužena je obavezana da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.269,00 KM.
4. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1302/05 od 9. novembra 2006. godine uvažena je revizija tužene protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-546/05 od 18. augusta 2005. godine. Nižestepene presude su preinačene na način da je apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom za uspostavu radno-pravnog statusa od 5. maja 2000. godine i raspoređivanja na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, kao i sa zahtjevom za isplatu naknada plaća za period od 5. maja 2000. godine do 1. januara 2005. godine. Apelantica je odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na reviziju u iznosu od 1.620,00 KM.
5. Vrhovni sud je u obrazloženju Presude pozivajući se na čl. 241. i 250. stav 1. ZPP, konstatirao da je revizija osnovana. Sud je naveo da, iz činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi, proizlazi da je rješenjem Komisije za primjenu člana 143. Zakona o radu broj 06-688-26/00 od 28. februara 2001. godine naloženo tuženoj da u roku od 15 dana riješi status apelantice u skladu sa članom 143. stav 3. Zakona o radu. Apelantici je rješenjem tužene od 2. aprila 2001. godine uspostavljen radno-pravni status uposlenika na čekanju od 3. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine sa pravom na novčanu naknadu u visini od 30,00 KM mjesečno. Rješenjem tužene od 2. aprila 2001. godine apelantici je prestao radni odnos na dan 5. maja 2000. godine sa pravom na otpremninu u iznosu od 1.085,28 KM, iz razloga što za radom apelantice u preduzeću nije postojala potreba. Tužena je u periodu od 5. maja 2000. godine do 5. maja 2001. godine Federalnom zavodu PIO/MIO podnijela prijave za osiguranje devet uposlenika uz tačno navedena imena svih lica, dok među istim nije bila apelantica.
6. Vrhovni sud je ocijenio da su na temelju navedenog činjeničnog utvrđenja nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili tužbenom zahtjevu apelantice za uspostavu radno-pravnog odnosa i dali nalog tuženoj za isplatu plaća. Sud je konstatirao da je tužena svojim rješenjem od 2. aprila 2001. godine uspostavila radno pravni status apelantici, iako je u rješenju navela da joj uspostavlja status čekanja na posao za određeni period. Vrhovni sud se u svom obrazloženju pozvao na član 143. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) ističući da se konkretan propis odnosi na dio Zakona kao prelazne i završne odredbe, sa ciljem da se u prelaznom periodu riješe pravna pitanja iz oblasti radnih odnosa. Vrhovni sud je naveo da je stavom 2. iste odredbe dato pravo zaposlenicima, koji su se zatekli u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od 3 mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona obrate poslodavcu radi uspostavljanja radno pravnog statusa, a u ovom periodu nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca, da se smatraju zaposlenikom na čekanju posla sa pravom na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Nadalje, stavom 4. istog člana propisano je da će takvom zaposleniku na čekanju posla prestati radni odnos uz pravo na otpremninu ukoliko ne bude pozvan na rad u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu navedenog zakona.
7. Međutim, stavom 8. istog člana propisano je da poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica koji su se zatekli na čekanju posla ili im je uspostavljen radno pravni status zaposlenika na čekanju posla, ako je to lice nezaposleno.
8. Vrhovni sud je dalje obrazložio da je navedenom zakonskom odredbom doista propisana zabrana poslodavcu da u periodu jedne godine zaposli drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme osim lica koja su se zatekla na čekanju posla, ako je to lice nezaposleno. Međutim, ova zabrana koja se odnosi na poslodavca, nasuprot stavu nižestepenih sudova, ne daje pravo zaposleniku koji je imao status zaposlenika na čekanju posla da traži uspostavu radno-pravnog statusa direktno iz ove zakonske odredbe. Povreda ove odredbe povlači prekršajnu odgovornost po članu 140. tačka 58., a ne povredu u smislu člana 103. stav 1. Zakona o radu. Naime, u situaciji kada poslodavac javnim natječajem traži nove zaposlenike, raniji zaposlenik na čekanju je imao pravo da se na takav natječaj javi i tek u toj situaciji to lice imalo bi prioritet u odabiru kandidata u odnosu na druge kandidate ako ispunjava ostale uslove natječaja. Vrhovni sud je ocijenio neprihvatljivim stajalište nižestepenih sudova da apelantici kao bivšem zaposleniku tužene pravo na uspostavu radno-pravnog odnosa proizlazi samo iz ove zakonske odredbe, jer poslodavac ne zna niti može znati da li je raniji zaposlenik na čekanju u međuvremenu zasnovao novi radni odnos ili ne.
9. Sud je zaključio da kako apelantica u postupku nije dokazala da se prijavljivala na natječaje za radna mjesta koja su bila popunjavana u periodu od jedne godine nakon prestanka njenog radnog odnosa kao zaposlenika na čekanju posla, sa istim kvalifikacijama ili istim stepenom stučne spreme, nije bilo pravilno primijeniti ovu zakonsku normu u smislu zahtjeva da se apelantici uspostavi radno-pravni odnos sa danom kada je isti istekao, te naloži tuženoj isplata svih plaća u periodu od 5. maja 2000. godine pa do 1. januara 2005. godine. Pri tome, Vrhovni sud je naglasio da je radno-pravni status apelantice bio uspostavljen, a zatim je prestao u Direkciji električne energije Hercegovačko-neretvanskog kantona, koja jeste organizaciona jedinica tužene, ali je apelantica svoja prava iz radnog odnosa mogla ostvariti samo od navedenog subjekta, a ne iz odnosa sa tuženom koja je u odnosu na Direkciju imaala status javnog preduzeća, i nije bila u materijalno-pravnom odnosu sa apelanticom iz osnova radno-pravnog statusa. Vrhovni sud je stoga zaključio da je sva prava, pa i pravo iz člana 143. stav 8. Zakona o radu apelantica mogla crpiti samo u odnosu na Direkciju, i u tom smislu ocijenio da je osnovan prigovor tužene-revidenta da u postupku nije dokazano da je u Direkciji električne energije Hercegovačko-neretvanskog kantona, primljeno ni jedno lice u kritičnom periodu od godinu dana. Također, Vrhovni sud je zaključio da su, obje nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ocijenivši da je osnovan prigovor revizije usmjeren u tom pravcu, te je zbog toga revizijski sud primjenom člana 250. stav 1. važećeg ZPP reviziju tužene uvažio obje nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev apelantice u cijelosti odbio.
b) izvršni postupak po apelanticinom zahtjevu sudu za izvršenje presude na način da se uspostavi radno-pravni status
10. Rješenjem Općinskog suda broj I-776/05 od 31. marta 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 622 od 29. juna 2006. godine, odbijen je, kao neosnovan, prijedlog apelantice kojim je zahtijevala da sud naloži tuženoj kao izvršeniku da joj uspostavi radno-pravni status i rasporedi je na radno mjesto na području Mostara koje odgovara njenoj stručnoj spremi i kvalifikaciji. U obrazloženju rješenjâ, između ostalog, zaključeno je da presudom Općinskog suda broj P-843/03-I od 11. februara 2005. godine, nije određeno da se apelantica mora rasporediti na radno mjesto na području Grada Mostara ili Hercegovačko-neretvanskog kantona.
11. Apelantica je navela da je u prvobitno podnesenoj apelaciji osporila odluke redovnih sudova koje su se odnosile na način izvršenja presuda nižestepenih sudova kojim je usvojen njen tužbeni zahtjev i u tom kontekstu se pozvala na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U drugoj apelaciji osporena je presuda Vrhovnog suda, kojom su u postupku po reviziji ukinute nižestepene presude donesene u apelanticinu korist i odbijen njen tužbeni zahtjev. U tom kontekstu apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kao i pravo na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primijeni materijalnog i procesnog prava. Apelantica je navela da je u skladu sa članom 247. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP) i stajalištu sudske prakse, budući da su nižestepene presude izvršene u cijelosti trebalo reviziju tužene odbaciti kao nedopuštenu. Također, po mišljenju apelantice Vrhovni sud je donio osporenu presudu suprotno članu 240. stav 2 u vezi sa članom 250. stav 2. ili članu 249. stav 1. ZPP, tj. na temelju drugačijeg činjeničnog stanja koje nije bilo predmet dokazivanja, jer je u presudi konstatirano da «apelantica nije dokazala u postupku da se prijavljivala na natječaje za radna mjesta». Apelantica je istakla da natječaja nije ni bilo, te da se Vrhovni sud, mimo uobičajene prakse i člana 241. ZPP kretao izvan razloga revizije na štetu apelantice i pogrešno primijenio materijalno pravo. Aplentica je, nadalje, navela da u postupku jeste bilo sporno da li su djelatnici primljeni od «tuženika kako je označen u tužbi ili neke njegove organizacione jedinice, dok nije bilo sporno da su primani u vremenskom periodu iz člana 143. stav 8. Zakona o radu i da se svakodenevno javljala na posao».
12. Apelantica je navela da «opravdano sumnja na neki vid korumpiranosti i /ili utjecaja na sud, pa u vezi s tim sumnja u nepristrasnost i nezavisnost suda». Posebno je istakla «i prešućivanje ključne činjenice da je do zloupotrebe člana 143. stav 8. Zakona o radu došlo zbog njene diskriminacije na nacionalnoj osnovi». Daljnju diskriminaciju apelantica vidi u izvršenju nižestepenih presuda njenim rasporedom na rad u Bosansko Grahovo koje je prekomjerno udaljeno od njenog prebivališta. Apelantica je predložila da se usvoji apelacija, utvrde navedene povrede garantiranih prava koje su učinjene presudom Vrhovnog suda, ali i osporenim rješenjima nižestepenih sudova vezanih za postupak izvršenja prethodnih nižestepenih odluka, te poništi osporena presuda Vrhovnog suda, osnaže nižestepene presude i naloži izvršnom sudu da dosljedno izvrši pravomoćne presude tj. rasporedi je na rad područje Grada Mostara. Apelantica je predložila donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je osporio navode iz apelacije ističući da se iz obrazloženja odluke ovog suda vidi da je donijeta zbog pogrešne primjene materijalnog prava po članu 250. stav 1. ZPP, a ne pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušteno ni pobijati u reviziji po članu 240. stav 2. ZPP. Vrhovni sud je naveo da se pogrešna primjena ogleda, prema pravnom tumačenju ovog suda, a koja je obrazložena u presudi, u pogrešnom pravnom stavu drugostepenog suda o tumačenju člana 143. stav 8. Zakona o radu (iako je očiglednom greškom drugostepeni sud primijenio član 148. stav 8. Zakona o radu). Vrhovni sud je također naveo da se citirani dio rečenice iz presude Vrhovnog suda odnosi na tumačenje sporne norme šta znači «zaposliti drugo lice», te je u tom smislu dato obrazloženje.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
[.....] 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti [...]
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, prvenstveno mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Ustavni sud konstatira, imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu Zakona o radu i Zakona o parničnom postupku u vezi primjenjljivosti revizije na konkretan slučaj, te okolnost da je Vrhovni sud «prešutio» određene činjenice odnosno nije ocijenio sve dokaze. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
17. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, ta da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
18. U konkretnom slučaju, apelantica je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu ostvarila pravo da se odlučuje o njenim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u okviru zakonom propisane nadležnosti, ispitujući osporenu presudu u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti, dopustio reviziju, ocijenivši, na osnovu činjeničnog stanja, koje su utvrdili nižestepeni sudovi, da su obje nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primijeni materijalnog prava kada su udovoljili zahtjevu tužbe za uspostavu radno-pravnog odnosa i davanju naloga za isplatu plaća. Vrhovni sud je imao u vidu član 241. ZPP-u prema kome, revizijski sudi ipituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud vodio računa o postojanju materijalno pravnog odnosa tj. stvarne legitimacije stranaka u sporu, polazeći od toga da je tuženi pasivno legitimiran ako na njemu leži obaveza koja odgovara konkretnom pravu. Sud je imao u vidu i član 250. stav 1. ZPP-u prema kome će revizijski sud, ako utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
19. Također Vrhovni sud je imao u vidu član 143. st. 2, 4. i 8. Zakona o radu, te u obrazloženju presude dao pravno tumačenje stava 8. istog člana.
20. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelantice osporenom presudom Vrhovnog suda ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Što se tiče navoda apelantice da Vrhovni sud nije uzeo u obzir sve dokaze, Ustavni sud naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao i dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, što je isključivo uloga redovnih sudova. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da je Zakon o radu proizvoljno ili nepravično primijenjen kao i Zakon o parničnom postupku u vezi primjenjljivosti revizije, na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, shodno tome niti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
21. U vezi sa navodima o nepristrasnosti suda, Ustavni sud ukazuje da ukoliko apelant tvrdi da je sud bio pristrasan mora konkretno navesti u čemu se sastoji ta pristrasnost, te u tom pravcu priložiti valjane dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25 februara 2002. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 24/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi konkretne dokaze u tom pravcu, već svoj prigovor temelji na paušalnoj sumnji da je sud u konkretnom slučaju bio pristrasan. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani i ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
22. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Apelantica je navela da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i njeno pravo na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ustavni sud ukazuje na to da je uživanje ovog prava bez diskriminacije je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine na koji se u pozvala apelantica u svojim navodima u aplaciji. Iako se apelantica u uživanju svojih prava na rad poziva na diskriminaciju iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine, takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je predočila apelantica. Ustavni sud zaključuje da navodi apelantice o kršenju prava na da ne bude diskriminisana, u smislu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u uživanju svog prava na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovana.
24. S obzirom da je Vrhovni sud uvažio reviziju tužene protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-546/05 od 18. augusta 2005. godine, nižestepene presude preinačio i apelanticu odbio sa tužbenim, Ustavni sud smatra da su se izmijenile pravne okolnosti zbog kojih je bespredmetno dalje razmatranje navoda apelacije u odnosu na rješenje Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 622 od 29. juna 2006. godine i rješenje Općinskog suda broj I-776/05 od 31. marta 2006. godine.
25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelantice za donošenje privremene mjere.
27. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić