Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2490/06 (N. B.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Šta se ne smatra domom
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2490/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2490/06, rješavajući apelaciju Nisvete Biogradlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nisvete Biogradlić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1296/05 od 18. maja 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nisveta Biogradlić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva koju zastupa Jakša Mitrović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1296/05 od 18. maja 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda I Sarajevo ( u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2142/02 od 22. septembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1865/04 od 8. aprila 2005. godine utvrđeno je da su apelantica kao tužiteljica i tuženi Haris Biogradlić (u daljnjem tekstu: tuženi) u toku trajanja bračne zajednice stekli pravo vlasništva na troiposobnom stanu u Sarajevu u Ulici Hadžisulejmanova broj 2 (u daljnjem tekstu: sporni stan). Presudom je određeno da je tuženi dužan da trpi da apelantica na osnovu ove presude izvrši uknjižbu vlasništva spornog stana kao i pripadajući dio zajedničkih prostorija i uređaja zgrade koji služe zgradi kao cjelini i pripadajući dio zemljišta i zgrade sa dijelom ½. Tuženi je obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.904,00 KM.
3. Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da je po prijedlogu Zavoda za izgradnju grada Sarajeva 24. maja 1979. godine sačinjen zapisnik u postupku eksproprijacije i izuzimanja nekretnina iz zk. Ul. CXXIX/32 k.o. Sarajevo u cilju rušenja nekretnina radi izgradnje Olimpijskog plivačkog bazena u okviru Centra Skenderija Sarajevo, čiji je zemljišno knjižni vlasnik bila porodica Biogradlić, odnosno pravni prednik tuženog. Tuženi je u svom iskazu pred sudom naveo da je po osnovu izvršene eksproprijacije zgrade na Skenderiji 1980. godine dobio sporni stan koji je njegova imovina i koja ne može biti predmet podjele bračne tečevine. Apelantica je u svom iskazu, između ostalog, navela da je u predmetnom stanu sa tuženim počela živjeti 1992. godine, ali da kada su se roditelji tuženog vratili iz inostranstva apelantica i tuženi prešli u stan njenog svekra koji se nalazi na Skenderiji, tako da roditelji njenog supruga od 1996. godine sve do danas žive u spornom stanu. Na osnovu iskaza parničnih stranaka sud je utvdio da su apelantica i tuženi bili u braku «od 21. februara 1996. godine, sve do danas, a u vanbračnoj zajednici od aprila 1992. godine do 21. februara 1996. godine». Također, je utvrđeno da je sporni stan otkupio tuženi i uknjižio se kao vlasnik. a da je apelantica je u smislu člana
11. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo tuženom dala saglasnost za otkup spornog stana. Donoseći svoju odluku Općinski sud se pozvao na član 267. Porodičnog zakona navodeći da se kod utvrđivanja udjela osoba u braku vodi računa ne samo o ličnom dohotku, već i o pomoći jednog bračnog druga drugom, o radu u domaćinstvu i porodici kao i svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Sud je zaključio da je doprinos parničnih stranaka u sticanju bračne imovine podjednak, odnosno sa po ½ i shodno tome je zaključio da apelantici pripada ½ spornog stana.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da iz stanja spisa odnosno iz podnesene tužbe proizlazi da je osnov tužbenog zahtjeva priznanje prava vlasništva na stanu u vrijednosti od ½, a koji stan je uz saglasnost apelantice uknjižen u korist tuženog sa 1/1. Sud je dalje naveo da među parničnim strankama nije sporno da je tuženi 12. marta 2001. godine dao izjavu pod moralnom i krivičnom odgovornošću da živi u zajedničkom domaćinstvu sa apelanticom u predmetnom stanu i da je apelantica dala saglasnost tuženom za otkup predmetnog stana. Sud je ocijenio da, iako je apelantica dala saglasnost tuženom za otkup stana u skladu sa članom 11. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, prema kojem stan supružnici mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog, to ne znači da se i odrekla jedne polovine vlasništva koju bi dobila u svakom slučaju da nije dala navedenu saglasnost. S obzirom da je tuženi u žalbi istakao da je prvostepeni sud potpuno zanemario činjenicu da je sporni stan njegova djedovina, odnosno njegova imovina koju je dobio nakon izvršene eksproprijacije imovine koja je godinama u vlasništvu njegove porodice, Kantonali sud je u presudi naveo da je tuženi na ime eksproprijacije dobio dio sredstava u novcu i da se samo ta naknada može smatrati imovinom koja je proistekla iz vlasničkih odnosa, dok je sporni stan tuženi dobio samo kao nosilac stanarskog prava. U presudi je zaključeno da se stanarsko pravo nikako ne može poistovjetiti sa vlasništvom iz razloga što je tek naknadno uslijedila prodaja spornog stana, s tim što je tuženi u vrijeme kupovine stana bio u situaciji da po članu 11. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kupi zajednički stan sa svojim bračnim drugom. Kako je utvrđeno apelantica je tuženom dala saglasnost tako da je tuženi stan kupio na svoje ime i uknjižio ga na sebe sa dijelom 1/1. Potvrđen je zaključak prvostepenog suda u pogledu visine udjela u ovoj bračnoj stečevini na način da je zaključeno da su parnične stranke u toku trajanja bračne zajednice stekle pravo vlasništva sa po ½ dijela. Tuženi je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
5. Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-1295/05 od 18. maja 2006. godine, reviziju tuženog uvažio, obje nižestepene presude preinačio i odbio tužbeni zahtjev apelantice. U obrazloženju presude Vrhovni sud je utvrdio da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je osnov sticanja stanarskog prava tuženog na predmetnom stanu, eksproprijacija imovine pravnog prednika tuženog, dijelom isplata u vrijednosti eksproprisanih nekretnina i dijelom u dodjeli stana, na kojem je tuženi kao član porodice dobio stanarsko pravo. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je apelantica naknadno zaključila brak sa tuženim, a u vrijeme eksproprijacije je imala 12 godina. Kao nesporno je utvrđeno, kako je navedeno u presudi, da je apelantica tuženom dala saglasnost za otkup stana i živjela je u zajedničkom domaćinstvu s njim. Međutim, nadalje je navedeno, kako je osnov za sticanje stanarskog prava tuženog bila eksproprijacija imovine njegovog pravnog prednika, kako apelantica nije dala certifikate za otkup stana a dala je pismenu saglasnost da on otkupi stan i u vrijeme dodjele stana tuženom imala je samo 12 godina, Vrhovni sud je zaključio da se pravo apelantice ne bi moglo utvrđivati u smislu doprinosa bračnih drugova u sticanju prema članu 267. Porodičnog zakona, te je nižestepene presude primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji se primjenjuje na osnovu člana 456. stav 2. ZPP, preinačio i tužbeni zahtjev apelantice odbio.
6. Apelantica je navela da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ističući da je Kantonalni sud svojom presudom dao pravilne razloge da je u smisli člana 267. Porodičnog zakona predmetni stan bračna stečevina, a da ranija eksproprijacija nekretnina nema uticaja, jer je predmetni stan tuženi dobio samo kao nosilac stanarskog prava, te je imovina stečena kao bračna stečevina 23. jula 1999. godine tj. kada je po osnovu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo. Nadalje, apelantica je navela da je sa tuženim u međuvremenu zaključila i sudsko poravnanje «kojim se tuženi obavezao isplatiti protuvrijednost ½ stana pod uslovom da apelantica iseli iz stana u Sarajevu u ul. Skenderija broj 42», jer u stanu u ul. Hadžisulejmanova broj 2 stanuje tuženi sa novoformiranom porodicom. Također je naglasila da je sudska nagodba u cijelosti realizirana.
Odgovor na apelaciju
7. Vrhovni sud je osporio navode iz apelacije, ističući da sud ostaje u cijelosti kod svoje presude iz razloga na koje se i pozvao u presudi. Sud je naveo da je osporena presude donesena u skladu sa domaćim procesnim i matreijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;[...]
9. Apelantica je navela da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na poštivanje doma. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao “dom” apelantice u okviru značenja člana 8. Evropske konvencijei ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju “miješanje” u njegovo pravo na poštovanje domai da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8 Evropske konvencije.
10. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije , presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). Kriterij za određivanje da li se neki prostor može smatrati nečijim domom je intenzitet veza koji je osoba uspostavila sa određenim prostorom (vidi Evropski sud, presuda Gillow protiv UK od 24. novembra 1986. godine).
11. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se sporni stan smatrati domom apelantice, Ustavni sud zapaža da iz dokaza u spisima proizilazi da je apelantica dobrovoljno, od 1996. godine, prestala koristiti sporni stan uselivši zajedno sa tuženim u stan u Ul. Skenderija 42 (vlasništvo Ibrahima Biogradlića, oca tuženog) koji je neprekidno koristila sve do postizanaja sudske nagodbe sa tuženim koju je zaključila 2. marta 2006. godine pred Općinskim sudom u Sarajevu. Dakle, u cijelom ovom periodu apelantica nije ostvarila faktičku vezu sa spornim stanom koja bi bila takve prirode i intenziteta da bi se taj prostor mogao smatrati njenim domom. Njenim domom bi se eventualno mogao smatrati stan u kojem je živjela period od 1996. godine do 2006. godine, ali taj stan nije bio predmet spora koji je okončan osporenim odlukama, i stoga nije relevantan za razmatranje u ovoj odluci. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelanticin dom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Dakle, u postupku čiji ishod apelantica osporava nisu primjenjive garancije prava na dom, te osporenim odlukama ni na koji način nije došlo do miješanja u apelanticino pravo na poštivanje doma zbog čega je njena apelacija ratione materiae inkompatitiblna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić