Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2295/06 (Raiffeisen bank d.d. Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2295/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2295/06, rješavajući apelaciju «Raiffeisen bank“ d.d. Bosna i Hercegovina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Raiffeisen bank“ d.d.

Bosna i Hercegovina, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Pž-06-000100 od 27. aprila 2006. godine, Rješenja Općinskog suda u Gračanici, Rješenja Općinskog suda u Gračanici, broj Ip. 4/05 od 21. aprila 2005. godine, Dopunskog Rješenja Općinskog suda u Gračanici, broj Ip. 4/05 od 15. februara 2006.

godine i Rješenja o ispravci Općinskog suda u Gračanici, broj Ip. 4/05 od 27. februara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Raiffeisen bank d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vojislav Puškarević, podnio je 28. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0- Pž-06-000100 od 27. aprila 2006. godine, Rješenja Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ip. 4/05 od 21. aprila 2005. godine, Dopunskog Rješenja Općinskog suda broj Ip. 4/05 od 15. februara 2006. godine, i Rješenja o ispravci Općinskog suda broj Ip. 4/05 od 27. februara 2006. godine.

2. Apelant je na osnovu izvršne isprave, sporazuma koji je zaključio sa „Koko Džada“ d.o.o. Gračanica i „Kokaprodukt“ d.o.o. Gračanica, (u daljnjem tekstu: izvršenici), kod Općinskog suda u vanparničnom postupku broj R2. 366/03 od 29. septembra 2003. godine, podnio ovom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, radi naplate duga u iznosu od 2.585.613,83 KM, prodajom popisane pokretne i nepokretne imovine izvršenika. Općinski sud je usvojio prijedlog i donio Rješenje o izvršenju broj Ip. 4/05 od 4. februara 2005. godine.

3. Protiv rješenja Općinskog suda, broj Ip. 4/05 od 4. februara 2005. godine, izvršenici su podnijeli prigovor, navodeći da izvršna isprava na osnovu koje je doneseno predmetno rješenje nema snagu izvršne isprave, odnosno da iznos dospjelog kredita ne daje pravo apelantu da cjelokupan kredit stavi na naplatu, i da su zakašnjeli anuiteti koji potiču iz perioda krize poslovanja u peradarstvu neznatni u odnosu na ukupne obaveze navedenog kredita. Općinski sud je 21. aprila 2005. godine, rješenjem broj Ip. 4/05, djelimično usvojio prigovor izvršenika, i to u iznosu od 2.000.000,00 KM, te je rješenje o izvršenju u tom dijelu stavljeno van snage, dok je u ostalom dijelu za iznos od 500,000,00 KM sa sporednim potraživanjima, rješenje o izvršenju ostalo na snazi.

4. U obrazloženju rješenja Općinskog suda je navedeno da je ovaj sud zaključio, da je predloženo izvršenje traženo na osnovu sporazuma stranaka postignutog kod ovog suda 29. septembra 2003. godine u predmetu broj R2.366/03, koji u smislu odredbi Zakona o izvršnom postupku, ima snagu sudskog poravnanja i smatra se izvršnom ispravom. S obzirom da je u samoj izvršnoj ispravi određeno da jedan dio novčanih sredstava i to iznos od 500,000,00 KM dospijeva na naplatu 18. septembra 2004. godine, a preostali dio u iznosu od 2.000.000,00 KM tek 20. septembra 2008. godine, to je ovaj sud utvrdio da izvršna isprava shodno odredbama navedenog zakona još nije u cijelosti podobna za izvršenje. Stoga je Općinski sud djelimično usvojio prigovor izvršenika, jer je utvrdio da je poravnanje postalo izvršno samo u odnosu na iznos od 500.000,00 KM, koji je dospio za izvršenje, te da se izvršenje može odrediti samo u odnosu na taj dio.

5. Općinski sud je 15. februara 2006. godine donio Dopunsko Rješenje broj Ip. 4/05, kojim je djelimično usvojio prigovore izvršenika podnesene protiv rješenja ovog suda broj Ip. 4/05 od 04. februara 2005. godine i to u iznosu od 72.336,83 KM. te je slijedom toga usvojeno rješenje u tom dijelu stavljeno van snage, dok u ostalom dijelu za iznos od 13.277,00 KM, rješenje ostalo na snazi. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je Kantonalni sud u postupku ispitivanja žalbi izjavljenih protiv rješenja ovog suda od 4. februara 2005. godine utvrdio, da je Općinski sud u postupku odlučivanja po prigovorima propustio da odluči, odnosno da nije uopšte odlučivao o zatraženim kamatama apelanta u iznosu od 85.613,83 KM, te je spis vraćen Općinskom sudu radi odlučivanja. Naime, apelant je u podnesenom prijedlogu zatražio i na ime dugoročnog kredita (kredit u iznosu od 2.000.000,00 KM koji nije dospio), kamate u iznosu od 71.058,00 KM koje sud nije mogao ostaviti na snazi jer potraživanje nije dospjelo, kao ni zatezne kamate u iznosu od 1.278,83 KM, koje se odnose na glavni dug na ime ugovorenih kamata. Shodno navedenom Općinski sud je utvrdio da izvršenici na ime kamata po kratkoročnom kreditu zbog padanja u docnju (iznos od 500,000,00 KM koji je ostao na snazi), duguju apelantu iznos od 13.277,00 KM, koji iznos apelant može potraživati jer je i glavni dug na osnovu kojeg su usvojene zatražene kamate dospio.

6. Općinski sud je 27. februara 2006. godine, postupajući po prigovoru izvršenika, donio Rješenje o ispravci broj Ip. 4/05 od 15. februara 2006. godine, tako što u uvodnom dijelu navedenog rješenja umjesto riječi „UPI banka“ d.d. Sarajevo, treba da stoji „Raiffeisen bank“ d.d. Bosna i Hercegovina Sarajevo, Ulica Danijela Ozme broj 3., a umjesto iznosa od 2.276086,43 KM, treba da stoji 2.585.613,83 KM, dok u ostalom dijelu navedeno rješenje ostaje neizmjenjeno.

7. Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), je 27. aprila 2006. godine Rješenjem broj 033-0-Pž-06-000100, odbio kao neosnovane žalbe apelanta i izvršenika izjavljene protiv rješenje Općinskog suda broj IP. 4/05 od 21. aprila 2005. godine, a prvostepeno rješenje je potvrđeno. Istim rješenjem ovaj sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta podnesenu protiv Dopunskog Rješenja Općinskog suda broj Ip. 4/05 od 15. februara 2006. godine i Rješenja o ispravci predmetnog rješenja od 27. februara 2006. godine, i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

8. U obrazloženu rješenja Kantonalnog suda od 27. aprila 2006. godine je navedeno, da su apelant i izvršenici 18. septembra 2003. godine, zaključili ugovor o dugoročnom kreditu broj 14736/03/KA na iznos od 2.000.000,00 KM sa krajnjim rokom otplate kredita 20. septembra 2008. godine uz redovnu godišnju kamatu od 9,75% kao promjenjivu, te ugovor o kratkoročnom kreditu broj 14737/03/KA na iznos od 500.000,00 KM sa odobrenim rokom vraćanja do 18. septembra 2004. godine, i uz kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi od 8,75% godišnje, kao i da su 20. septembra 2003. godine, zaključili ugovor o zalogu na nekretninama i na pokretnim stvarima izvršenika „Koko Džada“ d.o.o. Gračanica. Kantonalni sud je utvrdio da navedeni ugovori nemaju karakter izvršne isprave, u smislu odredbi Zakona o izvršnom postupku, a da izvršnu ispravu u ovom postupku može činiti samo sporazum kojeg su zaključili apelant i izvršenici u postupku zasnivanja založnog prava pred Općinskim sudom pod brojem R2.366/03, koji ima snagu sudskog poravnanja, što znači da se kroz sadržinu tog sporazuma ima cijeniti dospjelost potraživanja apelanta. Kako predmetnim sporazumom nije bilo određeno da će se u slučaju neplaćanja rata kredita cijeli iznos kredita smatrati dospjelim i prije navedenog datuma povrata odobrenih kreditnih iznosa, to je Kantonalni sud utvrdio da je neosnovan prigovor apelanta i pozivanje na kršenje odredbi ugovora o kreditu. Dalje, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno je postupio kada je odlučio da iznos od 2.000.000,00 KM potraživanja apelanta nije dospjelo na naplatu, budući da je zaključenim sporazumom rok povrata, a time i dospjeća ovog iznosa određen datum, 20. septembra 2008. godine, stoga je odbijen kao neosnovan prigovor apelanta podnesen protiv rješenja o izvršenju od 4. februara 2005. godine. Isto tako ovaj sud je odbio kao neosnovanu žalbu izvršenika u dijelu kojim je rješenje o izvršenju ostalo na snazi za iznos od 500.000,00 KM. Ovaj sud je utvrdio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku, jer je zaključio da je neosnovano pozivanje izvršenika na krizu u poslovanju u peradarstvu i izmjenjene uslove poslovanja izvršenika i štete koje bi mogle nastati za njega prekidom proizvodnje koja je u toku, sa prijedlogom da se izvršenje odgodi do kraja 2005. godine. Dalje Kantonalni sud je zaključio da ne postoji niti jedan razlog za prigovor, kojim bi bilo spriječeno izvršenje radi naplate dospjelog iznosa od 500.000,00 KM.

9. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant temelji na činjenici da su sudovi pogrešno tumačili da se u konkretnom slučaju pod izvršnom ispravom smatra sporazum od 29. septembra 2003. godine, te su na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donosili odluke. Apelant je, nadalje, naveo da sudovi svoje odluke nisu mogli temeljiti samo na sporazumu kao izvršnoj ispravi, jer se isti temelji na ugovorima o kreditu u cjelini, što podrazumijeva kako ističe, da se sporazum ne može posmatrati „sam po sebi“. Također je navedeno da se njegova odluka da svoja ukupna novčana potraživanja po odredbama ugovora proglasi dospjelim i prije ugovorenog roka dospjeća, temelji na sagledavanju svih segmenata poslovanja izvršenika, koje je ocijenio neuspješnim. Isto tako apelant se žali da su sudovi prihvatali navode izvršenika, uključujući „žalopojke“ o teškom stanju poslovanja u peradarstvu, pitanju štete koja bi mogla nastati zbog prekida proizvodnje i sl., a sve u cilju odugovlačenja sudskog postupka

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi proveli temeljit dokazni postupak u izvršnom predmetu broj Ip. 4/05, u kojem su utvrdili sve relevantne činjenice vezane za osnovne žalbene navode apelanata, da se odluke sudova temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, tj. da sudovi svoje odluke temelje isključivo na sporazumu kao izvršnoj ispravi. Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi obrazložili svoje zaključke, navodeći da odredbe ugovora o kreditiranju nemaju karakter izvršene isprave u smislu odredbi Zakona o izvršnom postupku, jer su apelant i izvršenici, naknadno zaključili sporazum koji ima snagu sudskog poravnanja, što znači da se kroz sadržinu tog sporazuma ima cijeniti i dospjelost potraživanja apelanta. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. Nadalje, Ustavni sud smatra da apelant osim paušalnih navoda Ustavnom sudu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da se su sudovi svoje odluke temeljili na navodima izvršenika, a sve u cilju odugovlačenja postupka, čime bi eventualno apelanta doveli u neravnopravan položaj. Općenito, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su materijalno-pravni i procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant je u suštini nezadovoljan ishodom postupka. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

14. Prema navedenom, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant je, također, naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih i procesnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2295/06 (Raiffeisen bank d.d. Bosna i… | Sudska praksa | Aktio