Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2993/08 (Energopetrol, Sarajevo)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2993/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2993/08, rješavajući apelaciju Energopetrol, Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Energopetrola, Sarajevo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-001196 od 12. augusta 2008.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-PŽ-06- 000209 od 03. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-1011/03-III od 22. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Energopetrol, Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Goran Varunek, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. septembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-001196 od 12. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-PŽ-06-000209 od 03. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-1011/03-III od 22. novembra 2005. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno odgodio izvršenje osporenih presuda, odnosno odgodu upisa bilo kakvih promjena u zemljišnim knjigama u odnosu na spornu nekretninu, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Privredno društvo za ugostiteljstvo i turizam „Bosnia hoteli i restorani“ d.o.o. Sarajevo, (u daljnjem tekstu: tužitelj), je 19. februara 1991. godine, Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), podnio tužbu protiv apelanta Energopetrola Sarajevo, radi utvrđivanja vlasništva i predaje u posjed dijela poslovnog prostora. Tužitelj u tužbi navodi da je sa apelantom, zajedničkim sredstvima izgradio poslovnu zgradu u Sarajevu u Ulici Maršala Tita broj 36, izgrađenu na k.č. 175 i 61 starog premjera, a što odgovara novom premjeru k.č. 1779 i 1780 KO Sarajevo, a sve upisane u ZK ul. XLVII/97 i LVII/5. Apelant je u toku trajanja postupka, 09. novembra 2004. godine, ovom sudu podnio protivtužbu, kojom je tražio da sud naloži tužitelju-protivtuženom, da mu kao zemljišno knjižnom titularu preda u posjed poslovne prostorije locirane u prizemlju poslovne zgrade u Sarajevu, u Ulici Maršala Tita 36, izgrađene na k.č. broj 61 i k.č. broj 175 upisane u ZK ul. broj XLVII/5 i ZK ul. broj XLVII/97 KO Sarajevo, a sastoji se od sale površine 275,6 m2, kuhinje ukupne površine 179,39 m2 i sale površine 135.18 m2, te podrumskih prostorija.
3. Presudom Općinskog suda broj Ps-1011/03-III, od 22. decembra 2005. godine, utvrđeno je da je tužitelj, protivtuženi, vlasnik dijela nekretnina Poslovne zgrade u Sarajevu u Ulici Maršala Tita broj 36. izgrađene na k.č. 61 i k.č. 175 upisane u ZK ul. XLVII/97 i XLVII/5 KO Sarajevo, što odgovara novom premjeru k.č. 1779 i k.č. 1780 KO Sarajevo, i to:
-Prizemlje zgrade u ukupnoj površini od 590,17 m2, što u naravi predstavlja kuhinju sa nus prostorijama i hodnicima u ukupnoj površini od 179,39 m2, sve upisane u k.č. 175 i restorana, tj. sale, u ukupnoj površini od 410,78 m2, i to površina od 135,18 m2 upisane u k.č. 61 i 275,60 m2 upisane u k.č. 175.
-Podrum zgrade u površini od 338,15 m2, što u naravi predstavlja prostorije spremišta, prostorije za ventilaciju i grijanje, ostave i magazina, podstanice, od čega 95,4 m2 upisana na k.č. 61, a 242,21 m2 upisana na k.č. 175.
Istom presudom je utvrđeno pravo tužitelju služnosti prolaza i to, od ulaza u zgradu u Ulici Maršala Tita 36, kroz glavni ulaz u dio zgrade koji koristi, za prolaz i prenošenje stvari kroz glavni ulaz, stepeništa i hodnika u podrumu, sve do ulaza u prostorije koje pripadaju tužitelju, pa je apelant dužan priznati pravo vlasništva i pravo služnosti u svemu prema naprijed navedenom, i trpjeti, da se označenim dijelovima nekretnina poslovnog prostora upiše kao vlasnik, sa dijelom 1/1 i sa pravom navedene služnosti, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.283,00 KM. Takođe, istom Presudom Općinski sud je odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta.
4. U obrazloženju Presude Općinskog suda stoji da je ovaj sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u toku postupka, pri tome posebno cijeneći nalaze vještaka finansijske, građevinske i geodetske struke, utvrdio da je tužba tužitelja osnovana. Ovaj sud je zaključio da je apelant izvršio uknjižbu spornih nekretnina nakon izvršene eksproprijacije, ali da je naknadno zbog izmjene projekta i izgradnje „Ekspres-restorana“ u prostoru koji je predmet ovog spora, došlo do izgradnje praktično dvije potpuno zasebne funkcionalne cjeline i stvaranje dva odvojena investiciona programa, sa određenim izvorima finansiranja. Tako je pravni prednik tužitelja kao sufinansijer, odnosno kao investitor u izgradnji predmetne zgrade i dijela spornog poslovnog prostora, učestvovao i ostvario određena prava, i da mu pripada ovaj dio u vlasništvu i posebno dio koji mu služi kao pravo da može obavljati pristup svojim poslovnim prostorijama u dijelu koji pripada apelantu. Općinski sud je dalje utvrdio da činjenično stanje jasno ukazuje da je tužitelj od početka izgradnje stambeno poslovnog objekta učestvovao u izgradnji i da mu pripada dio poslovnog prostora u vlasništvo, a kao i da nema mjesta postojanja neosnovanog bogaćenja na stani tužitelja, jer je imovinu stekao na zakonit način.
5. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud), je Presudom broj 009-0-PŽ- 06-000209 od 03. aprila 2007. godine, žalbu apelanta podnesenu protiv Presude Općinskog suda broj Ps-1011/03-III, od 22. decembra 2005. godine, odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
6. U obrazloženju svoje presude drugostepeni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer iz stanja spisa proizilazi da je tužitelj od samog početka izgradnje poslovne zgrade učestvovao u njenoj izgradnji kao suinvestitor i sufinansijer u dijelu u kojem se nalazi predmetna nekretnina, kao i da je u posjedu iste od samog njenog završetka izgradnje tj. od 1958 godine, i istu koristio preko 40 godina bez ikakve naknade.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001196, od 12. augusta 2008. godine, odlučujući o zahtjevu apelanta za reviziju presude Kantonalnog suda od 03. aprila 2007. godine, reviziju odbio. Ovaj sud je utvrdio da je presuda drugostepenog suda pravilna i zakonita. Prema tome zaključak Vrhovnog suda je da je tužitelj vlasnik dijela predmetnih nekretnina i da mu pripada pravo služnosti ulaza u zgradu u Sarajevu u Ulici Maršala Tita broj 36.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Ističe da je i sam Općinski sud utvrdio da je on jedini zemljišnoknjižni vlasnik sporne nekretnine, a da je tužitelj uvijek bio samo korisnik dijela njegove poslovne zgrade, i to bez pravnog osnova, da je i pored ovako utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud zaključio da je tužitelj vlasnik spornog dijela poslovne zgrade. Takođe, navodi da ovaj sud nije utvrdio, jer za to nije imao dokaze, da između njega i tužitelja eventualno postoji ugovor o zajedničkom sufinansiranju radi sticanja suvlasništva, a raspodjela troškova između pravnih prednika njegovih i tužiteljevih, ne predstavlja pravni osnov za sticanje suvlasništva, niti kako ističe predstavlja ugovor. Smatra da sudovi i prilikom utvrđivanja prava služnosti tužitelja, u odnosu na sporne nekretnine, nisu utvrdili relevantne činjenice, niti dali adekvatno obrazloženje za isto. Naime, apelant smatra da osporene presude sudova nisu utemeljene ne relevantnim propisima, i da su obrazloženja sve tri osporene presude proizvoljna. U vezi povrede prava na imovinu, apelant smatra da je odlukama nadležnih sudova, lišen svoje imovine, obzirom da odluke sudova nisu utemeljene na na relevantnim propisima.
9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelent postavlja kao sporno pitanje u konkretnom slučaju, pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilnu primjenjenu materijalnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. Ustavni sud zapaža da su navodi koje je apelant iznio u svojoj apelaciji su već bili izneseni u postupku pred redovnim sudovima, koji su odlučivali u tri instance. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je u predmetnom postupku Općinski sud proveo dokazni postupak pri tome posebno cijeneći nalaze i mišljenja vještaka, na osnovu kojeg su utvrđene relevantne činjenice, bitne za rješavanje predmetnog spora, a odnose se na pitanje načina na koji je apelant izvršio uknjižbu spornih nekretnina nakon izvršene eksproprijacije i činjenica na temelju kojih je ovaj sud zaključio da je tužitelj od početka izgradnje predmetnog objekta učestvovao kao sufinansijer odnosno investitor u izgradnji istog. Razmatrajući žalbu apelanta Kantonalni sud je kao drugostepeni organ, ocijenio da je Općinski sud u zakonom provedenom postupku, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Dakle, sudovi su za svoje odluke dali jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud konstatira da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku pred tri nadležne sudske instance pri čemu su ispitani svi njegovi žalbeni navodi, koji su u suštini isti kao i navodi apelacije. Apelant je u predmetnom postupku imao priliku dokazati svoje tvrdnje, ali u tome nije uspio.
13. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovih prava na pravično suđenje. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
14. Apelant također, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić