Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3681/08 (H. Š. i D. Š.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Doživotno izdržavanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Šta se ne smatra imovinom
- Legitimno očekivanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3681/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3681/08, rješavajući apelaciju Hasije Šabić i Džemala Šabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasije Šabić i Džemala Šabića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001561 od 21. oktobra 2008.
godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasije Šabić i Džemala Šabića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001561 od 21. oktobra 2008.
godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasija Šabić i Džemal Šabić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Visokog i Podlugova, koje zastupa Zahid Hadžićić, advokat iz Visokog, podnijeli su 26. novembra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj: 070-0-Rev-07-001561 od 21. oktobra 2008. godine. Apelanti su zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje i postupanje po navedenoj presudi Vrhovnog suda, ili da se održi na snazi Rješenje o privremenoj mjeri Općinskog suda Visoko, broj P-162/02 od 5. juna 2002. godine, do donošenja odluke o Ustavnog suda.
2. Apelanti su 22. maja 2002. godine Općinskom sudu u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbu protiv Mirjane Saleh (u daljnjem tekstu: tužena), radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između Sulejmana Šabića (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) i tužene.
3. Presudom Općinskog suda broj P-162/2002 od 11. novembra 2005. raskinut je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 17. jula 1990. godine između prednika apelanata i tužene, ovjeren pred Osnovnim sudom I u Sarajevu, broj R-780/90 od 19. jula 1990. godine i Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između prednika apelanata i tužene 20. februara 1991. godine. Također, naloženo je Osnovnim sudom I u Sarajevu brisanje zabilježbe prava iz Ugovora o doživotnom izdržavanju od 17. jula 1990. godine na nekretninama prednika apelanata upisanim u zemljišne knjige, te obavezana tužena da apelantima naknadi troškove spora. U obrazloženju presude sud je naveo da je temeljem provedenih dokaza utvrdio da je prednik apelanata sa tuženom 17. jula 1990. godine i 20. februara 1991. godine zaključio dva ugovora o doživotnom izdržavanju po kojima se tužena kao davalac izdržavanja obavezala da će preuzeti brigu oko vođenja poslova u kući, nabavku, spremanje hrane, održavanja čistoće, njegovanje u slučaju bolesti, nabavku lijekova, te obavezu da smjesti prednika apelanata, koji je bio nesposoban, u odgovarajuću ustanovu. Također, tužena se obavezala da nakon smrti ostavioca istom podigne nišan i provede sve vjerske obrede. Zauzvrat, prednik apelanata se obavezao da tuženoj ostavi svoje nekretnine pobliže opisane u izreci presude.
4. Nadalje, sud je utvrdio da su Rješenjem Općinskog suda broj: O-496/01 od 19. februara 2002. godine, iza umrlog Sulejmana Šabića kao zakonski nasljednici proglašeni apelanti (sestra i bratić). Također, utvrđeno je da je tužena 1994. godine napustila Bosnu i Hercegovinu, da je ostavitelj, prednik apelanata umro 18. septembra 2001. godine. Sud je pozivajući se na odredbe člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“, br. 7/80 i 15/80 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94), na osnovu utvrđenog činjeničnog stanje zaključio da svaka strana može tražiti raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, ukoliko druga strana ne izvršava svoje obaveze. Sud je zaključio da u konkretnom slučaju to pravo pripada i zakonskim nasljednicima prednika apelanata, u ovom slučaju apelantima, jer su zaključenjem ugovora o doživotnom izdržavanju lišeni nasljeđivanja imovine, koja je bila predmet ugovara o doživotnom izdržavanju.
5. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž- 06-001 072 od 12. juna 2007. godine žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da pri tom nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Kantonalni sud je dalje konstatovao da je prvostepeni sud dao valjane i jasne razloge koji su u potpunosti prihvatljivi, konstatujući da žalbeni navodi tužene ne dovode u sumnju pravilnost prvostepene presude.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj: 070-0-Rev-07-001561 od 21. oktobra 2008. godine revizija tužene je uvažena, nižestepene presude preinačene i tužbeni zahtjev apelanata odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravna ocjena redovnih sudova pogrešna, obzirom da raskid ugovora o doživotnom izdržavanju prema članu 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju mogu tražiti samo ugovorne strane, tj. u konkretnom slučaju to je mogao primalac izdržavanja. Također, Vrhovni sud je zaključio da pravo raskida ugovora o doživotnom izdržavanju ne prelazi na nasljednike. Vrhovni sud je obrazložio da nije sporno da je prednik apelanata, kao primalac izdržavanja, umro 18. septembra 2001. godine, te da ne postoji zakonska mogućnost da njegovi zakonski nasljednici traže raskid ugovora obzirom da primalac izdržavanja za svog života to nije tražio. Sud je dalje naveo da ugovorne strane svojom voljom odlučuju hoće li se koristiti svojim pravom iz ugovora ili ne. Također je naveo da je tužena 1994. godine napustila Bosnu i Hercegovinu, a prednik apelanata umro 2001. godine, te da se isti nije ovim svojim pravom koristio.
7. Apelanti smatraju da je pobijanom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti također navode da Vrhovni sud u konkretnom slučaju postupio suprotno u drugim predmetima u identičnoj situaciji, te da je time povrijeđeno njihovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na nediskriminaciju apelanti nisu posebno obrazložili. Povredu ostalih navedenih prava vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. Apelanti su zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje i postupanje po navedenoj presudi Vrhovnog suda, ili da se održi na snazi Rješenje o privremenoj mjeri Općinskog suda Visoko, broj P-162/02 od 5. juna 2002. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od slijedećih slučajeva:
9. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. U vezi sa navodima apelanta koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti postavljaju kao sporno pitanje da li je Vrhovni sud pravilno primjenio materijalno pravo, a na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja od strane redovnih sudova u vezi sa njihovim tužbenim zahtjevom. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, odnosno ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02), te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, koje se prema žalbenim navodima apelanata ogleda u tome što je Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje od strane redovnih sudova u vezi sa njihovim tužbenim zahtjevom pogrešno primjenio materijalno pravo, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju pravnu ocjenu detaljno i jasno obrazložio. Naime, Vrhovni sud je svoju odluku zasnovao na odredbama članu 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju kojima je propisano da „svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze“. Primjenjujući navedene relevantne odredbe Vrhovni sud je zaključio da je raskid ugovora o doživotnom izdržavanju mogao tražiti samo prednik apelanata-primalac izdržavanja kao ugovorna strana, te da to pravo ne pripada zakonskim nasljednicima. Ustavni sud podsjeća da prema odredbama člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud može usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu ako utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanata i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata. Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom sporu apelanti imali procesnu poziciju tužioca, te da su aktivno učestvovali u predmetnom postupku, pri čemu su ispitani svi njihovi navodi. Apelanti su imali u predmetnom postupku priliku da dostave sudu dokaze za koje su smatrali da su relevantni za odlučenje u konkretnom postupku.
12. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelanti se također žale i na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
14. U konkretnom slučaju, međutim, apelanti u pogledu prava na nediskriminaciju nisu dostavili bilo kakve dokaze kojima bi mogli pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu 15. Apelanti također smatraju da im je pobijanom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu što temelje na navodima da su zakonski nasljednici imovine svoga prednika koji je sa tuženom zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju.
16. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).
17. U konkretnom slučaju, apelanti su podnijeli zathjev za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, kako bi nakon toga mogli naslijediti imovinu njihovog prednika koja je predmet tog ugovora. Ovo znači da se njihov zahtjev ne tiče «postojeće imovine» apelanata, niti se oni u postupku koji su pokrenuli pojavljuju kao vlasnici te imovine, već samo kao podnosioci zahtjeva. S druge strane, u vezi s pitanjem da li su apelanti mogli imati bar «legitimno očekivanje» da bi njihov zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je «ostvariv», Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio, u postupku koji je već ocijenjen pravičnim u smislu člana 6. Evropske konvencije, da prema pozitivnim propisima apelanti ne mogu tražiti raskid ugovora o doživotnom izdržavanju koji je njihov prednik zaključio sa tuženom, budući da prema eksplicitnoj zakonskoj odredbi to pravo pripada samo ugovornim stranama. Ustavni sud smatra da uvjerenje apelanata da će uspjeti sa ovakvim zahtjevom, iako je on suprotan zakonskim odredbama, ne predstavlja ni «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i da mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti nisu pokazali da imaju «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74 i Ustavni sud, odluka broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine), zbog čega njihovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić