Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2595/06 (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2595/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2595/06, rješavajući apelaciju Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-06-000232 od 5. jula 2006. godine i Rješenjâ Osnovnog suda u Foči, broj: 094-0-I-06-000067 od 19. aprila 2006. godine i 11. aprila 2006. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-06-000232 od 5. jula 2006. godine i Rješenjâ Osnovnog suda u Foči, broj: 094-0-I-06-000067 od 19. aprila 2006. godine i 11. aprila 2006. godine, u odnosu na član 13. Evropske konvencije, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 4. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju, (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-06-000232 od 5. jula 2006. godine i Rješenjâ Osnovnog suda u Foči, (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj: 094-0-I-06-000067 od 19. aprila 2006. godine i 11. aprila 2006. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj: 094-0-I-06-000067 od 11. aprila 2006. godine na prijedlog Vide Mandić, Pere Nešić i Milke Nešić (u daljnjem tekstu: tražitelji izvršenja) dozvoljeno je izvršenje protiv apelanta (izvršenika) na osnovu izvršnih isprava pravosnažnih rješenja apelanta prema kojima je apelant u obavezi da isplaćuje tražiocima izvršenja penzije koje ostvaruju u Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje. Izvršenje na imovini apelanta tražiteljima izvršenja je dozvoljeno zbog duga za neisplaćene penzije za određeni period i u iznosima kako je precizirano osporenim rješenjem. U rješenjeu je određeno da će se izvršenje će se provesti pljenidbom novčanih sredstava apelanta koja se vode na računu fonda. Apelant je obavezan da tražiocima izvršenja nadoknadi troškove izvršnog postupka u ukupnom iznosu od 300,00 KM.

3. Rješnjem Osnovnog suda, broj: 094-0-I-06-000067 od 19. aprila 2006. godine, prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja Osnovnog suda o izvršenju broj: 094-0-I-06-000067 od 11. aprila 2006. godine, odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je članom 25. stav 3. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 59/03, 85/03 i 64/05, u daljnjem tekstu: ZIP), propisano da je odluka donesena u upravnom postupku izvršna, ako je postala izvršna po pravilima koja uređuju taj postupak, a što se u konkretnom slučaju odnosi na rješenja apelanta, preme kojima je određena visina penzija tražilaca izvršenja, a koja su donesena u skladu sa odredbama Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju Republike Srpske, a po pravilima Zakona o upravnom postupku. Osnovni sud je odbio prigovor apelanta i pozvao se na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj AP 704/04 («Službeni glasnik BiH» broj 3/06 od 23. januara 2006. godine), konstatujući da je u navedenoj odluci Ustavni sud zauzeo stav da je rješenje o penziji izvršna isprava na osnovu koje se može tražiti izvršenje bez prethodnog vođenja parničnog postupka. Sud je također naveo da prigovor apelanta ne sadrži nijedan razlog za prigovor iz člana 47. ZIP, niti bilo koji drugi razlog koji bi sprečavao provođenje predloženog izvršenja, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je dobrovoljni rok za izmirenje apelantove obaveze odavno protekao.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 015-0-GŽ-06-000232 od 5. jula 2006. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđeno rješenje Osnovnog suda broj 094-0-I-06-000067 od 19. aprila 2006. godine. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je Osnovni sud pravilno zaključio da je rješenje o penzionisanju tražitelja izvršenja izvršna isprava u smislu odredbi člana 23. ZIP. Okružni sud je zaključio da je neosnovan žalbeni navod apelanta da je obaveza prema tražiteljima izvršenja pala na teret budžeta Republike Srpske, konstatirajući da je apelant pravilno istakao da je naprijed navedenim zakonom obaveza apelanta po osnovu Zakona o PIO osiguranju prešla u javni dug. S tim u vezi sud je istakao da je Republika Srpska Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske uvrstila obaveze fonda u javni dug, te da «Fond RS ne vrši isplate penzija, nego isti vrši doznaku potrebnih sredstava izvršeniku koji je obavezan izvršiti isplate penzija». Sud je ocjenio neosnovanim prigovor apelanta da je dug za penzije iz 2000. godine otpisan, konstatirajući da je Uredbom o uslovima, postupku, rokovima verifikacije, dinamici i visini isplata opštih obaveza Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 3/05), reguliran način i postupak verifikacije i dinamika isplata opštih obaveza Republike Srpske, te da se ona isključivo odnosi na Ministarstvo finansija, budući da je članom 16. citirane uredbe propisano da će Ministarstvo finansija izvršiti sve neophodne budžetske predradnje i radnje za obezbjeđenje novčanih sredstava za isplatu opštih obaveza u budžetima Republike Srpske. Sud je također istakao da je navedeni zakon i dalje na snazi, a da je članom 4. stav 1. tačka 2. tog Zakona predviđeno da se pod opštim obavezama podrazumjevaju sve obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine, kao i obaveze apelanta za neisplaćene penzije u ukupnom iznosu od 103,8 miliona KM. Osim toga Uredba na koju se poziva apelant nije Uredba sa zakonskom snagom, a niti se pak njom stavlja van snage odredba člana 4.stav 1. tačka 2. Zakona.

5. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo, na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u tome što je u izvršnom postupku po pravosnažnom rješenju izvršena isplata tražiteljima izvršenja, iako nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti prema odredbama Zakona o izvršnom postupku u smislu izvršnosti isprave.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;

7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-

39/03 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 19/04), u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava iz Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud, u daljnoj fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i osporava rješenje Okružnog i Osnovnog suda koja su donesena u postupku izvršenja pravosnažnih rješenja apelanta prema kojima je apelant u obavezi da isplaćuje tražiteljima izvršenja penzije koje ostvaruju kod apelanta, a što se u konkretnom slučaju odnosi na dug na ime neisplaćenih penzija za mjesec juli, august i septembar 2000.godine. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da su tražitelji izvršenja u svom prijedlogu za dozvolu izvršenja predložili da se apelant obaveže na prinudnu isplatu novčane tražbine pljenidbom novčanih sredstava apelanta koja se vode na računu Fonda. Apelanta. Prema tome, Ustavni sud smatra da su novčana sredstva na kojima je predloženo izvršenje, imovina apelanta u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Dalje, Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, ali da je to miješanje zakonito jer je zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama a činjenice koje je apelant ponudio ne ukazuju na očiglednu proizvoljnost u sudskim odlukama. Nadalje, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje bilo u javnom interesu koji se ogleda u očuvanju principa pravne sigurnosti kroz izvršenje pravosnažne sudske odluke, a također je bila uspostavljena i proporcionalnost između apelantovog imovinskog inetersa i javnog interesa. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant se, također, žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija štiti, privatna, fizička i pravna lica, nevladine organizacije i udruženja građana. Prema tome, prava zaštićena Evropskom konvencijom ne štite državne organe i javne ustanove koje obavljaju javne dužnosti, koje tvrde da su žrtve povreda prava ustanovljenih Evropskom konvencijom ili protokolima uz nju (vidi mutatis mutandis Evropski sud za ljudska prava, odluka o dopustivosti Ayuntamiento de Mula protiv Španije od 1. februara 2001. godine, objavljena u Izvještajima i odlukama za 2001. godinu Evropskog suda). Primijenjujući ovaj stav Evropskog suda Ustavni sud zaključuje da apelant ne uživa zaštitu prava iz člana 13. Evropske konvencije jer ne spada u krug ovlaštenih lica za podnošenje apelacije zbog kršenja prava iz Evropske konvencije, zbog čega je, u ovom dijelu, njegova ratione personae inkompatibilna sa Evropskom konvencijom.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, odnosno ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2595/06 (Fond za penzijsko i invalidsko… | Sudska praksa | Aktio