Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2583/06 (M. M.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2583/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2583/06, rješavajući apelaciju Mitra Mijatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mitra Mijatovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-
1878/05od 5. jula 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-58/05 od 21. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mitar Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 2. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1878/05 od 5. jula 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-58/05 od 21. oktobra 2005. godine.
2. Apelant je 12. januara 2005. godine, protiv JP Elektroprivreda BiH „Termoelektrana“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena), podnio tužbu Općinskom sudu radi uspostave radno-pravnog statusa i isplate otpremnine, naknade i nagrade. Presudom Općinskog suda, broj P-58/05 od 21. oktobra 2005. godine, obavezana je tužena da apelantu na ime naknade plaće za vrijeme čekanja posla u periodu od 24. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, isplati ukupan iznos od 381,98 KM, te da mu na ime otpremnine isplati iznos od 1.255,23 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. januara 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom, odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanta preko dosuđenog iznosa na ime otpremnine (apelant je po ovom osnovu tražio 7.000,00 KM), kao i tužbeni zahtjev za isplatu jubilarne nagrade za 30. godina staža u iznosu od 2.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 1. juna 2000. godine, i zahtjev za naknadu troškova postupka. Također, odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
3. Općinski sud je utvrdio da je apelant bio dugogodišnji radnik tužene, i da je 24. decembra 1999. godine, podnio zahtjev tuženoj radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, u smislu odredbi člana 143.
Zakona o radu („Službene novine FBiH“, br. 43/99 i 32/00 i 29/03 - u daljnjem tekstu: ZOR). U postupku je nadalje utvrđeno da je Aktom broj, 07/1-58-35/00 od 20. septembra 2000. godine, tužena je obavijestila apelanta da je odbila njegov zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa iz razloga što prema važećoj Instrukciji o primjeni člana 143. stav 2. ZOR („Službene novine FBiH“ broj 17/02), koju je donijelo Federalno ministarstvo za rad, socijalnu politiku i izbjeglice (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), nema pravo na uspostavu radno-pravnog statusa u smislu odredbi člana 143. stav 2. ZOR. Također je utvrđeno da je Kantonalna komisija za implementaciju člana 143. ZOR (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), rješenjem broj: 09/04-4434-8045/00-V od 13. novembra 2002. godine, uvažila zahtjev apelanta, podnesen zbog povrede prava iz člana 143. stav 2. ZOR od strane tužene, i apelantu uspostavila radno-pravni status u svojstvu zaposlenika na čekanju posla. Tužena je također obavezana da u roku od pet dana od dana izvršnosti navedenog rješenja apelantu uspostavi radno-pravni status zaposlenika, počev od 24. decembra 1999. godine..Federalna komisija za implementaciju člana 143. ZOR (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) rješenjem broj: 03-34-
793/03 od 6. oktobra 2004. godine, odbila je žalbu tužene izjavljenu na rješenje Kantonalne komisije, i pobijano rješenje potvrdila. Utvređeno je nadalje da je Rješenjem tužene, broj: 0281-287/1-2418-
1704 od 21. decembra 2004. godine, apelantu uspostavljen radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počev od 24. decembra 1999. godine, zaključno sa 5. majom 2000. godine, i utvrđena pripadajuća novčana naknada u iznosu od 381,98 KM, dok je Odlukom tužene, broj: 0281-287/1-
2518-2/04 od 21. decembra 2004. godine, apelantu je prestao radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla uspostavljen u skladu sa članom 143. ZOR-u, zaključno sa 5. majom 2000. godine, i ponuđeno zaključenje ugovora o isplati otpremnine u visini od 1255,23 KM. Apelant nije prihvatio ponuđeni iznos otpremnine jer je smatrao da mu na ime otpremnine pripada iznos od 7.000,00 KM, shodno odredbama člana 143. stav 4. ZOR budući da je taj zakon bio na snazi na dan prestanka radnog odnosa apelanta. Sud je konstatirao, da među strankama nije sporan iznos naknade plaće za vrijeme čekanja posla za period od 24. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, koju je i dosudio u traženom iznosu od 381,98 KM. Međutim, po ocjeni suda sporan je iznos visine otpremnine od 7.000,00 KM koju tužena nije prihvatila smatrajući da apelantu pripada iznos od 1.255,23 KM. Sud je zaključio, da se u apelantovom slučaju primjenjuju novelirane odredbe člana 143. st. 4. i 5. ZOR, kojima je propisano da se otpremnina iz stava 4. citiranog člana isplaćuje osiguraniku na ukupan staž osiguranja, a da se utvrđuje množenjem prosječne plaće sa koeficijentom, i da se u apelantovom slučaju obzirom na godine staža osiguranja primjenjuje koeficijent 3,00. Sud je utvrdio da apelantu pripada otpremnina u iznosu od 1.255,23 KM. Nadalje, sud je naveo da se na apelantov slučaj ne može primijeniti visina otpremnine koja je predviđena prvobitnim tekstom člana 143. stav 4. ZOR, jer je članom 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR, propisano da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završiti po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije BiH prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. ZOR. Sud je zaključio da je Zakon o izmjenama i dopunama ZOR stupio na snagu 7. septembra 2000. godine, da je apelant tužbu podnio 12. januara 2005. godine, dakle nakon stupanja na snagu, Zakona o izmjenama i dopunama ZOR i apelantu je dosudio otpremninu u skladu sa noveliranim članom 143. ZOR, a preostali dio tužbenog odbio je kao neosnovan.. Sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanta da je tužena nekim od zaposlenika kojima je radni odnos prestao shodno odredbama člana 143. ZOR-a u mjesecu maju i junu 2000. godine na ime otpremnine, isplatila iznos od 7.000,00 KM.. Iz nalaza vještaka proizilazi da tužena u mjesecu maju i junu 2000 nije isplatila otpremninu nijednom zaposleniku, a da je prve tri otpremnine isplatila u iznosu od 1.255,23 KM.. Sud je utvrdio da apelantu na iznos dosuđene glavnice pripada kamata počev od 12. januara 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1878/05 od 5. jula 2006. godine, odbijena je žalba apelanta izjavljena zbog pogrešne primjene materijalnog prava i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice koje se odnose na osnov i visinu tužbenog zahtjeva, na iste pravilno primijenio materijalno pravo navodeći konkretne materijalno pravne norme i dajući jasne i potpune razloge na osnovu kojih je donio odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu. Sud je zaključio da je odluka zasnovana na noveliranoj odredbi člana 143. st. 4. i 5. ZOR, da pred prvostepenim sudom nisu učinjene povrede parničnog postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti niti je sadržajem žalbe dovedena u pitanje zakonitost prvostepene presude. Sud je zaključio da su neosnovani i navodi žalbe prema kojim prvostepeni sud kod odlučivanja nije primijenio odredbe člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR u smislu da je apelant time stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na ostale zaposlenike koji su otpremninu primili u 2000. godini, te da je na taj način tužena diskriminatorski ponašala prema apelantu, te povrijedila njegovo pravo na jednakost pred zakonom i pravo na imovinu. Sud je također zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio dio tužbenog zahtjeva za jubilarnu nagradu, budući da se u postupku prema odredbama člana 143. ZOR vrši uspostava radno-pravnog statusa od momenta podnošenja zahtjeva (konkretno za apelanta 24. decembar 1999. godine), a ne poništava se rješenje o prestanku radnog odnosa i ne povezuje se staž od momenta njegovog prestanka (13. juni 1994. godine), iz kojih razloga je neosnovan zahtjev apelanta da mu se isplati jubilarna nagrada za 30. godina rada, kod tužene koji uvjet je on ispunio još 1993. godine, a prije prestanka radnog odnosa 1994. godine. Sud je zaključio, da su neosnovani navodi žalbe apelanta da je prvostepeni postupak u odnosu na njega bio diskriminirajući, posebno imajući u vidu činjenicu da je vještak u svom nalazu naveo da je svim zaposlenicima tužene u istoj situaciji kao i apelanta pravilno izvršen obračun pripadajuće otpremnine i naknade plaće za čekanje posla, shodno odredbama člana 143. ZOR. Sud je posebno naglasio da apelant u žalbi nije naveo decidne činjenice, niti pružio dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je prvostepeni postupak u odnosu na njega bio diskriminirajući, niti je takva diskriminacija prema stanju spisa očigledna.
5. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U navodima apelacije apelant ponavlja hronologiju događaja vezanu za uspostavu radno-pravnog statusa, te tok sudskog postupka koji je okončan osporenim presudama. Smatra da sudovi nisu mogli zasnovati svoje odluku na odredbi člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR odnosno da su trebali primijeniti osnovni a ne izmijenjeni član 143. ZOR. Apelant smatra da ga je tužena dovela u neravnopravan položaj sa ostalim uposlenicima kojima je rješenje o prestanku radnog odnosa i o pravu na otpremninu donijela prije stupanja na snagu Zakona i izmjenama i dopunama ZOR, zbog čega apelant zaključuje da su mu takvim postupanjem povrijeđena naprijed navedena ustavna prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud za ljudska prava, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud je utvrdio, razmatrajući navode iz apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da apelant smatra da su prilikom odlučivanja o njegovom tužbenom zahtjevu sudovi trebali primijeniti odredbu člana 143. ZOR koja je bila na snazi do stupanja na snagu izmjena i dopuna ZOR-a.
9. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud za ljudska prava Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). U konkretnom slučaju apelantovi žalbeni navodi u pogledu isplate otpremnine se odnose na tvrdnju da sud nije mogao zasnovati svoju odluku na odredbama člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR, odnosno da su sudovi trebali primijeniti osnovni a ne izmijenjeni člana 143. ZOR. Vezano za primjenu materijalnog prava Općinski sud je u svojoj odluci konstatovao, da je Zakon o izmjenama i dopunama ZOR stupio na snagu 7. septembra 2000. godine, a da je apelant tužbu podnio 12. januara 2005. godine, dakle nakon stupanja na snagu, Zakona o izmjenama i dopunama ZOR, te da je apelantu dosudio otpremninu u skladu sa noveliranim članom 143. ZOR. Imajući u vidu odredbu člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR kojom je regulirano da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završiti po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije BiH prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. ZOR, kao i činjenicu da je Zakon o izmjenama i dopune ZOR stupio na snagu 7. septembra 2000. godine, dakle prije nego što je apelant podnio tužbu sudu. Iz navedenog proizilazi da su redovni sudovi proveli temeljit dokazni postupak, utvrdili su relevantne činjenice i svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama materijalnog zakona. Također, sudovi su za svoje odluke dali odgovarajuća obrazloženja, kako prvostepeni sud koji je utvrdio relevantne činjenice, tako i drugostepeni sud koji je odgovorio na apelantove žalbene navode, uključujući i navod o diskriminaciji. Ocijenjujući pravičnost postupka u cijelini Ustavni sud smatra da nije bilo proizvoljnosti u postupanju sudova, niti u obrazloženjima njihovih odluka, koja je mogla dovesti u pitanje apelantovo uživanje nekog od ustavnih prava. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant je također naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da se navodi apelanta o povredi prava na imovinu, svode na iste razloge zbog kojih je apelant naveo i povredu pravu na pravično suđenje, a u kontekstu zaključaka u prethodnim tačkama, Ustavni sud je zaključio da su i navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Vezano za apelantove navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Ustavni sud je utvrdio da apelant povredu ovog prava vidi u tome što je doveden u neravnopravan položaj sa ostalim zaposlenicima kojima je rješenje o prestanku radnog odnosa i o pravu na otpremninu donijeto prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZOR, te zaključuje da apelant smatra da je diskriminiran u vezi sa pravom na imovinu. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu U-26/00 (vidi Ustavni sud, odluka od 21. decembra 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 8/02), ocijenjujući usaglašenost sa člana 54. Zakona o izmjenama o izmjenama i dopunama ZOR-a sa Ustavom Bosne i Hercegovine, već razmatrao pitanje diskriminacije te da je utvrdio da se situacija zaposlenika na čekanju razlikuje od situacije zaposlenika koji su već dobili otpremninu na osnovu prethodnog zakona, te se ne može smatrati da se ove dvije kategorije osoba nalaze u analognoj situaciji niti da postoji diskriminacija. Razlozi navedeni u toj odluci Ustavnog suda u cijelosti se odnose i na apelantov slučaj i stoga se i u apelantovom slučaju ne može reći da je apelant bio diskriminiran u uživanju svojih ustavnih prava. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju pravu na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić