Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2272/06 (V. M.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Kleveta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2272/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2272/06, rješavajući apelaciju Velimira Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velimira Marića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-360/05 od 16. maja 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž.96/04 od 29. oktobra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-

18/03 od 23. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Velimir Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 25. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-360/05 od 16. maja 2006. godine, Presude Vrhovnog suda broj Gž.96/04 od 29. oktobra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-18/03 od 23. jula 2004. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj P-18/03 od 23. jula 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi Stjepan Šiber (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime štete po osnovu klevete isplati iznos od 40.000,00 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM), te da se tuženom naloži da presudu objavi o svom trošku u dnevnim listovima «Oslobođenje» i «Dnevni avaz». Također je odlučeno da je apelant dužan tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka.

3. Kantonalni sud je, na temelju provedenih dokaza, utvrdio da su 3. i 4. septembra 2000. godine u dnevnom listu «Oslobođenje» objavljeni dijelovi ratnog dnevnika tuženog, pod naslovom «Prevare, zablude i istine-ratni dnevnik 1992. godine», u kojima je između ostalog navedeno: «Od bliskog saradnika Velimira Marića sa Stupa dobivam dojavu da je Marić gorivo koje je dobio od nas na osnovu dogovora sa sastanka koje je imao sa nama i ministrom odbrane, prodao četnicima koji nisu imali gorivo za tenkove. Ta me je vijest iznenadila...». Dalje je navedeno: «Interesantno da mi i Planinić tvrdi da Velimir Marić sa Stupa obilato naplaćuje usluge i kompromitira hrvatski narod. Ispratio sam tog čovjeka sa obećanjem da ću provjeriti sve što je pričao i da ćemo se vidjeti ovih dana, ali zaključio sam da je on vrlo nepouzdana osoba za bilo kakvu saradnju».

4. Kantonalni sud je, analizirajući sporne članke, obrazložio da je u konkretnom slučaju autor ratnog dnevnika samo iznosio subjektivno viđenje događaja, tj. nije se bavio činjeničnim tvrdnjama koje predsavljaju informaciju o radnjama, događajima i osobama, te da takvo subjektivno stajalište ne podliježe dokazivanju istinitosti ili neisitinitosti. Kantoni sud, je istakao da namjera autora nije bila vrijeđanje i klevetanje u dijelovima teksta koji se odnosi na apelanta. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je dopustiv sam način izražavanja autora u predmetnim tekstovima, jer se prikazuje dati istorijski trenutak kroz dnevnik kao izraz književne forme, pa se ne može prihvatiti da ovakav način izražavanja predstavlja iznošenje i prenošenje neistinitih činjenica predviđenih odredbama člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, radi čega nisu ispunjeni uslovi za građansko-pravnu odgovornost tuženog, već da je izneseno mišljenje autora, u smislu odredaba člana 7. stav 1. tačka a) navedenog zakona, izuzeto o odgovornosti za klevetu. Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, jer samo objavljivanje članaka nema u sebi elemenata klevete, te kvalifikacije i zaključke koje apelant izvodi iz članaka sud nije mogao prihvatiti obzirom da nisu ničim dokazani. Također, Kantonalni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

5. Vrhovni sud je Presudom, broj Gž.96/04 od 29. oktobra 2004. godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je, prihvatajući u cijelosti stav prvostepenog suda u pobijanoj presudi, zaključio da su žalbeni navodi apelanta neosnovani.

6. Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-360/05 od 16. maja 2006. godine, odbio reviziju apelanta, izjavljenu protiv drugostepene presude, kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da u potpunosti prihvata kao pravilan i na zakonu utemeljen pravni stav redovnih sudova. Vrhovni sud je, također, naveo da na osnovu ocjene samog teksta proizlazi da je tuženi na temelju svojih viđenja događaja, kako onih u kojima je sam bio akter, tako i onih o kojima je imao saznanja od trećih osoba, iznosio vrjednosni sud i svoje mišljenje o tim događajima. Imajući u vidu da je to iznošenje bilo u granicama razumnog, kako je naveo Vrnovhi sud, ne može se smatrati da je takvo iznošenje predstavljalo djelo klevete i ne podliježe građansko-pravnoj odgovornosti. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da subjektivni osjećaj povrijeđenosti apelanta nije odlučan za ocjenu i zaključak da se vrjednosni sud koji je iznio tuženi kvalifikuje po članu 4. Zakona o zaštiti od klevete. Nadalje, Vrhovni sud je, razmatrajući navode apelanta u reviziji u kojima je istakao da se tužbeni zahtjev ne odnosi na knjigu niti, na ratni dnevnik, već na tekstove objavljene u dnevnom listu «Oslobođenje», za koje smatra da su klevete iznesene u sredstvima javnog informisanja te da za to odgovara autor, zaključio da se tuženi ne može smatrati autorom. Naime, navedeni članci imaju «autorsko» samo u onom dijelu koji je autorizovan, odnosno u kojem je izravno preneseno kazivanje tuženog u njegovoj knjizi i on bi samo po tom osnovu mogao odgovarati, da to što je u konkretnom slučaju napisano ne predstavlja vrijednosni sud i izneseno mišljenje. Vrhovni sud je zaključio da je pogrešan i stav apelanta da je odgovornost tuženog kao autora utemeljena na članu 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, jer se po toj odredbi utvrđuje odgovornost lica vezanih za sredstva javnog informisanja, pa se po tom osnovu tuženi ne bi mogao legitimisati kao odgovorno lice, jer se pod autorom, uz urednika i izdavača, smatra i autor teksta, a u konkretnom slučaju to nije sam tuženi, jer u tekstu sem onog što je autorizovano od tuženog i preneseno kao insert iz njegove knjige, ima i drugih dijelova koji nisu apelantovi, a to je kreacija naslova, podnaslova i objavljenih slika.

7. Apelant se u apelaciji žali na povrede prava iz člana II/2, II/3. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, na osnovu žalbenih navoda apelanta, te prema dokazima u spisu, proizlazi da se apelant žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što su, kako navodi, nadležni sudovi donijeli nezakonite odluke u kojima su pogrešno ocijenili da je objavljivanje spornih članaka neistinitog sadržaja u dnevnom listu «Oslobođenje» od strane tuženog, vrijednosni sud i izneseno mišljenje autora, umjesto kleveta. Nadalje, apelant navodi da u postupku po reviziji Vrhovni sud nije raspravljao njegove prigovore u odnosu na članove 209. i 240. Zakona o parničnom postupku, tj. da je došlo do povrede odredaba parničnog postupka zbog pogrešne primjene odredaba ovog zakona od strane redovnih sudova. Apelant također navodi da troškovi postupka nisu utvrđeni u skladu sa zakonom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

9. U vezi sa navodima apelanta koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant postavlja kao sporno pitanje da li su relevantni zakoni pravilno primjenjeni u konkretnom slučaju, te da li su sudovi na osnovu provedenih dokaza donijeli pravilan zaključak u vezi sa njegovim tužbenim zahtjevom. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da su i Vrhovni i Kantonalni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, te primjenom relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete utvrdili da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti već o vrjednosnom sudu i iznošenju mišljenje autora, te da takvo iznošenje ne podliježe građansko-pravnoj odgovornosti autora. Sudovi su ovakav svoj stav jasno i detaljno obrazložili pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od kelevete koje su analizirali, prije nego što su utvrdili da je u spornim tekstovima izneseno mišljenje autora u smislu odredaba člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete izuzeto od odgovornosti za klevetu, utvrdivši da se tim tekstovima prikazuje određeni istorijski trenutak kroz dnevnik kao izraz književne forme autora. Ustavni sud zapaža također da je i odluka o troškovima obrazložena uz primjenu odgovarajućih zakonskih odredaba, a da je Vrhovni sud, odlučujući i u drugom i trećem stepenu, stavove prvostepenog suda u potpunosti prihvatio kao pravilane i na zakonu utemeljne.

12. U kontekstu navedenog, budući da su Vrhovni i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanata i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti da su sudovi na temelju provedenih dokaza izveli pogrešan zaključak. Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom sporu apelant imao procesnu poziciju tužioca, te da je aktivno učestvovao u predmetnom postupku, pri čemu su ispitani svi njegovi navodi. Apelant je imao u predmetnom postupku priliku da dostavi sudu dokaze za koje je smatrao da su relevantni za odlučenje u konkretnom postupku.

13. Osim toga, apelant se žali i na nedostatke u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda, a u vezi povrede parničnog postupka zbog pogrešne primjene odredaba Zakona o parničnom postupku. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni uzeo u obzir i ispitao sve navode apelanta, te da je zaključio da ni ovaj niti drugi revizijski prigovori nisu doveli u sumnju pravilnost odluke drugostepenog suda i odlučio da je revizija apelanta neosnovana, o čemu je dao jasne i dovoljne razloge. Isto se odnosi i na apelantove navode u vezi sa troškovima postupka, a Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude u cijelosti zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da su zaključci u svim odlukama detaljno i jasno obrazloženi, da ne postoji bilo šta što bi ukazivalo da su sudovi propustili obrazložiti u osporenim presudama ili da je to obrazloženje proizvoljno, niti da je proizvoljno primijenjen materijalni propis, te da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti oni koje je apelant isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a zatim i u reviziji protiv odluke drugostepenog suda, a o tim navodima su se, kako je navedeno, detaljno izjasnili i Vrhovni i Kantonalni sud na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Iz navedenih razloga a u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Dopustivost u odnosu na član 10. Evropske konvencije

16. Apelant također pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 2. Evropske konvencije. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

h) slobodu izražavanja.

Član 10. Evropske konvencije glasi: (1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. (2) Ostvarivanje ovih sloboda budući da uključuje obaveze i odgovornosti može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.

17. Iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari bio u ulozi tužitelja, koji je tražio zaštitu od navodne klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelant nije bio «žrtva» kršenja člana 10. Evropske konvencije (vidi, odluka Ustavnog suda broj AP 95/06 od 6. marta 2007. godine), zbog čega je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

c) Dopustivost u odnosu na pravo na nediskriminaciju

18. U vezi sa navodima o diskriminaciji, Ustavni sud zapaža da apelant u pogledu prava na nediskriminaciju, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna, kao je to već utvrđeno prilikom razmatranja prava iz člana 6. Evropske konvencije.

19. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2272/06 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio