Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3015/06 (Ć. K.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3015/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3015/06 rješavajući apelaciju Ćamila Kasuma, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćamila Kasuma podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-552/05 od 29. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-875/02 od 11. januara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj PR-1579/01 od 4. septembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ćamil Kasum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Suada Kasum advokatica iz Bihaća, podnio je 7. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-552/05 od 29. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj RSŽ-875/02 od 11. januara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-1579/01 od 4. septembra 2002. godine.

2. Apelant je 6. decembra 1999. godine, Općinskom sudu podnio tužbu, protiv Općine Bihać (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i isplate plaća. Odlučujući o zahtjevu apelanta, Općinski sud je donio presudu broj PR-591/99 od 29. marta 2001. godine, kojom je zahtjev odbio. Obrazlažući presudu, taj sud je nesporno utvrdio da je apelant primio rješenje o prestanku radnog odnosa 4. novembra 1999. godine. Spornim se ukazalo da li je ili ne apelantu uručeno rješenje, doneseno prije rješenja o prestanku radnog odnosa, od 1. maja 1998. godine kojim je apelant stavljen tuženoj na raspolaganje. Sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je navedeno rješenje primila supruga apelanta, ali ne u svojstvu njegovog punomoćnika, da ga zbog zdravstvenog stanja nije obavijestila o sadržaju tog rješenja, da je apelant za navedeno rješenje saznao tek po prijemu rješenja o prestanku radnog odnosa, da na navedeno rješenje nije bio podnesen prigovor niti je pokretan postupak u kojem bi se utvrdilo da je navedeno rješenje nezakonito. Nadalje je utvrđeno da je supruga apelanta preuzela i zaključak od 8. juna 1999. godine o utvrđenju novčane naknade u iznosu od 8.108 KM na ime vremena provedenog u statusu radnika na čekanju posla i vremena na raspolaganju i da joj je taj iznos isplaćen. S obzirom da je rješenje od 1. maja 1998. godine postalo konačno, nakon čega je uslijedilo rješenje o prestanku radnog odnosa kojim je apelantu radni odnos prestao sa 1. julom 1999. godine, taj sud nije našao da tuženi nije postupao suprotno članu 117. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, zbog čega je zahtjev apelanta odbio.

3. Odlučujući o žabi apelanta protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Rješenje broj RSŽ-96/01 od 30. augusta 2001. godine, kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja, sud je istakao da je žalba osnovana jer je prvostepena presuda donesena uz bitne povredeodredaba parničnog postupka. Naime, kako je dalje naveo taj sud, u situaciji kad postoji više tužbenih zahtjeva, kakav je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari, sud je dužan o svim zahtjevima u pravilu riješiti jednom presudom. Kako u konkretnoj pravnoj stvari prvostepenom presudom nije odlučeno o svim zahtjevima, niti prvostepena presuda sadrži razloge zbog kojih to nije učinjeno, te kako ne sadrži ocjenu izvedenih dokaza ni ocjenu činjeničnog stanja, predmet je vraćen na ponovni postupak.

4. U ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj PR-1579/01 od 4. septembra 2002. godine, kojima je zahtjev apelanta u tački I dispozitiva presude, kojim je tražio da se utvrdi da su rješenja o stavljanju na raspolaganje nezakonita, odbijen. U tački II dispozitiva, odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je rješenje o prestanku radnog odnosa od 4. novembra 1999. godine nezakonito i da ne može proizvesti pravno dejstvo. Tačkom III dispozitiva odbijen je kao neblagovremen zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da mu je radni odnos prestao 12. juna 2000. godine radi odlaska u mirovinu i da se tuženoj naloži da mu prizna radni staž za vrijeme do 12. juna 2000. godine. Tačkom IV dispozitiva, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu na ime naknade razlike plaće za vrijeme od 24. aprila 1996. godine do 12. juna 2000. godine, tužena isplati 18.506,40 KM i na ime kamate 1.624,50 KM. U obrazloženju presude, taj sud je naveo da je nakon ocjene dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima utvrdio činjenično stanje, iz kojeg proizilazi da zahtjevi apelanta nisu osnovani te da tužena nije povrijedila odredbu člana 117. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98).

5. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude od 4. septembra 2002. godine, donio Presudu broj RSŽ-875/02 od 11. januara 2005. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu. Obrazlažući presudu, taj sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje prema kojem je tužena donijela dva istovjetna rješenja, pod različitim brojevima i datumima, 3. i 23. april 1996. godine, kojima se utvrđuje da apelant ima status radnika koji čeka posao počev od 2. aprila 1996. godine, da mu ne prestaje radni odnos i da ima pravo na naknadu plaće u visini zajemčene plaće. Na okolnost da li je ili nije primio rješenje od 23. aprila 1996. godine, prvostepeni sud je, kako je konstatovao Kantonalni sud, proveo dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke. Apelantov iskaz, po ocjeni oba suda, u suprotnosti je sa činjenicama iznijetim u njegovom prigovoru na rješenje Općinskog načelnika Općine Bihać od 4. novembra 1999. godine, u kojem je naveo da je u statusu radnika koji čeka posao. To konkretno znači da je apelant najkasnije 23. novembra 1999. godine, kada je izjavio prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa, imao saznanje o svom radnopravnom statusu te da nije sudskim putem, sve do 26. oktobra 2001. godine tražio poništenje rješenja kojim je utvrđen njegov status na čekanju posla. Nesporno je utvrđeno da mu je rješenje o prestanku radnog odnosa od 4. novembra 1999. godine uručeno lično te da mu navedenim rješenjem radni odnos prestaje sa 1. julom 1999. godine. Kantonalni sud je obrazlažući presudu istakao da je prvostepeni sud u potpunosti utvrdio činjenično stanje koje je u cijelosti prihvatio i taj sud, osim što je izveo pogrešan zaključak. Prema mišljenju Kantonalnog suda u dijelovima zahtjeva kojima je apelant tražio da se utvrdi kao nezakonito rješenje tužene o statusu «čekanja posla», zatim u vezi sa rješenjem o stavljanju na raspolaganje i utvrđivanja otkaznog roka, kao i zahtjeva da mu je radni odnos trajao do 12. juna 2000. godine, pravostepeni sud je imao obavezu odbaciti kao neblagovremenu, a ne odbiti tužbu. Međutim, kako su za apelanta pravne posljedice iste, a pobijana odluka nije nezakonita, Kantonalni sud je takvu odluku potvrdio.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj Rev-

552/05 od 29. juna 2006. godine, kojom je reviziju odbio, a umjesto posebnog obrazloženja primjenom člana 376. ZPP-a pozvao se na razloge drugostepene presude.

7. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudslkih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska Konvencija). Povredu navedenog prava, kako proizilazi iz navoda apelacije, vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je, u iscrpno elaboriranoj apelaciji u kojoj je u najvećoj mjeri ponovljen hronološki slijed postupaka koji su se vodili pred redovnim sudovima, u suštini osporio činjenično stanje utvrđeno u sudskom postupku u dijelu koji se odnosi na činjenicu da li je apelant primio rješenje tuženog o stavljanju na raspolaganje. S tim u vezi, apelant je ponovio navode koje je iznosio i pred redovnim sudovima. Također, za apelanta je sporno obrazloženje Vrhovnog suda koje smatra nehumanim jer je sadržano u dvije rečenice. Apelant je predložio je da Ustavni sud donese odluku kojom će meritorno riješiti konkretnu pravnu stvar.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i da li su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije dužan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

11. Ustavni sud je utvrdio da je apelant, podnošenjem tužbe protiv tuženog, pokrenuo parnični postupak s prijedlogom da Općinski sud kao sud prve instance, donese odluku kojom će poništiti rješenje o prestanku radnog odnosa i isplatiti mu neisplaćene plaće. S obzirom da Općinski sud nije odlučio o oba zahtjeva, Kantonalni sud je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka presudu ukinuo i vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku apelant je konačno opredijelio tužbeni zahtjev na način što je postojeći zahtjev proširio, obzirom da je u međuvremenu stekao pravo na mirovinu. Općinski sud je, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva kojeg je apelant tokom postupka konačno opredijelio, zauzeo stav da zahtjevi apelanta koji se odnose na poništenje rješenja o stavljanju na raspolaganje, poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, utvrđenja da mu je radni odnos prestao 12. juna 2000. godine i isplate naknade razlike plaća za vrijeme od 24. aprila 1996. godine do 12. juna 2000. godine, nisu osnovani, zbog čega je njegov zahtjev odbijen. Iz osporenih presuda proizilazi da je prvostepeni sud je proveo obiman dokazni postupak, izvršio ocjenu svih dokaza posebno i u vezi sa drugim dokazima, naročito cijeneći spornu činjenicu koja se ticala momenta saznanja apelanta za rješenje o stavljnju na raspolaganje, nakon čega je na pouzdan način utvrdio da je apelant najkasnije 23. novembra 1999. godine saznao za rješenje o stavljanju na raspolaganje. S obzirom da apelant nije blagovremeno zatražio sudsku zaštitu za poništenje rješenja o stavljanju na raspolaganje, isto je postalo konačno, a rješenje o prestanku radnog odnosa zakonito u smislu čl. 117. i 118. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Takođe, s obzirom da su mu isplaćene sve naknade na ime plata za vrijeme čekanja i raspolaganja, te da nije tražio poništenje zaključka na osnovu kojeg mu je izvršena isplata, proizilazi da je i ovaj zaključak postao konačan, pa je prvostepeni sud zaključio da je neosnovan i zahtjev za isplatu razlike plaća. Ovako stanovište zauzeo je i Kantonalni sud dajući u osporenim presudama odgovore na žalbene navode apelanta, ističući naročito da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizilazi da zahtjev apelanta nije osnovan. Vrhovni sud je, koristeći se svojim zakonskim ovlaštenjem, nije dao posebno obrazloženje presude nego se pozvao na obrazloženje Kantonalnog suda, što možda jeste nedovoljno za apelanta ali ne pokreće pitanja nekog od principa prava na pravično suđenje.

12. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Također, neprihvatljivi su i navodi apelanta o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, budući da su sudovi jasno i argumentovano obrazložili da je rješenje o prestanku radnog odnosa zakonito, i da nije doneseno u suprotnosti sa članom 117. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Pored toga, sudovi su jasno naveli da član 121. navedenog Zakona jasno propisuje «da službeniku prestaje radni odnos u organu uprave odnosno službi za upravu, kada službenik na raspolaganju ne bude postavljen na drugo radno mjesto odnosno položaj, istekom poslednjeg dana otkaznog roka». Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, niti da postoje proceduralne greške na koje se poziva. Osim toga, Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3015/06 (Ć. K.) | Sudska praksa | Aktio