Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3023/06 (G. R.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3023/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3023/06, rješavajući apelaciju Gorana Radunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Radunovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-956/05 od 13. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-836/04 od 31. marta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1927/02 od 23. aprila 2004.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Radunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 7. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-956/05 od 13. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-836/04 od 31. marta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1927/02 od 23. aprila 2004. godine.
2. Apelant je tužbom podnesenom Općinskom sudu protiv DD «Autocentar» Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog o prestanku radnog odnosa broj 653 od 29. septembra 1994. godine, da se ta odluka poništi i da se dosljedno tome naloži tuženom da ga vrati na ranije radno mjesto, poveže mu radni staž i izvrši isplatu zaostalih plata, počev od 20. aprila 1994. godine do novembra 2003. godine. Općinski sud je odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, donio Presudu broj P-1927/02 od 23. aprila 2004. godine, kojom je u tački I dispozitiva presude apelanta odbio sa postavljenim tužbenim zahtjevom kojim je tražio poništenje odluke o prestanku radnog odnosa i isplatu plaća. U tački II dispozitiva presude sud je primio na znanje povlačenje zahtjeva za isplatu plaća za period od decembra 2003. godine pa nadalje, u tački III se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtjevu apelanta kojim je tražio da mu tuženi kod nadležnog fonda PIO izvrši uplatu zaostalih doprinosa po osnovu radnog odnosa počev od 20. februara do 5. augusta 1994. godine i od 22. aprila 1996. godine do dana uspostave radno-pravnog statusa i tačkom IV je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Nakon provođenja obimnog dokaznog postupka, Općinski sud je izveo zaključak da je apelant bio angažovan u oružanim snagama Armije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija) od 19. decembra do 2. februara 1994. godine, kada je demobilisan. Prema iskazu apelanta kao parnične stranke, kako je dalje obrazložio taj sud, datum demobilizacije je nesporna činjenica. Kao nespornu činjenicu sud je utvrdio i to da od 2. februara do 4. augusta 1994. godine apelant nije radio kod tuženog niti se javljao na posao, a 5. augusta 1994. godine se ponovo javio u Armiju. Utvrđeno činjenično stanje, po mišljenju tog suda, ukazuje da se apelant povremeno javljao tuženom ali ne zbog radnog angažmana, da u periodu od 3. marta do 4. augusta 1994. godine nije dolazio na posao i da tuženom nije bilo poznato da je apelant demobilisan iz Armije 2. februara 1994. godine. S obzirom na nesporne činjenice do kojih je Općinski sud, kako je u presudi navedeno, došao na osnovu provedenih dokaza, uz primjenu relevantnog materijalnog prava (Uredbe o radnoj obavezi i Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane («Službeni list RBiH» broj 19/92), Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti («Službeni list RBiH» broj 21/92) i odredbe člana 34. u to vrijeme važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnih odnosa, proizašao je zaključak suda da je apelant bio dužan da se u roku od 30 dana od demobilizacije, javi tuženom radi raspoređivanja na radne zadatke njegove stručne spreme. Kako je to propustio, odnosno kako nije postupio u skladu sa propisanim zakonskim obavezama, Općinski sud je donio odluku kojom je njegov zahtjev odbio, a to konkretno znači da je odluka tuženog čije je poništenje zatraženo zakonita.
3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-836/04 od 31. marta 2005. godine, kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude, taj sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je proizašlo iz sadržine provedenih dokaza. Polazeći od sadržine uvjerenja Odjela za odbranu Tuzla od 24. marta 2003. godine, kako je dalje navedeno, u kojem između ostalog stoji da je apelant nakon otpusta iz jedinice, u skladu sa obavezama iz radnog odnosa bio dužan javiti se u matičnu firmu u roku regulisanom propisima iz oblasti radnih odnosa, prvostepeni sud je, po mišljenju Kantonalnog suda, s pravom utvrdio da potvrda od 15. jula 1994. godine, na koju se apelant pozvao tokom prvostepenog postupka, ne predstavlja dokaz da je s tim datumom otpušten iz oružanih snaga, već je to dokaz o razduženju apelanta s opremom. Ni žalbom se, kako je naveo taj sud, ne može osporiti pravilnost iznesenog stava prvostepenog suda da je apelant od 2. februara 1994. godine kada je demobilisan, bio dužan javiti se na posao kod tuženog u roku od 30 dana, dakle do 2. marta 1994. godine a da je to propustio učiniti. Apelantovo postupanje, kako je dalje navedeno, ima karakter neopravdanog izostanka s posla duže od dvadeset radnih dana, zbog čega je njegov zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa prvostepenom presudom pravilno odbijen.
4. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude, donio Presudu broj Rev-956/05 od 13. juna 2006. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude istaknuto je da je bio pravilan zaključak drugostepenog suda, odnosno da je drugostepena presuda pravilna i zakonita.
5. Apelant je naveo da su mu osporenim presudama povrijeđena prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istakao je da se u konkretnom slučaju radi o povredama sljedećih prava: prava i slobode predviđene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima koji se direktno primijenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima iz člana II/2. Ustava BiH, pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju koje je, po njegovom mišljenju, rezultat pogrešne ocjene dokaza. Nejasno je, kako je istakao apelant, na koji način je sud utvrdio kao datum demobilizacije 2. februar 1994. godine i na osnovu čega je utvrđeno da je već od 3. februara iste godine bio u radnom odnosu kod tuženog. Nadalje je navedeno da iskazi saslušanih svjedoka nisu istiniti i da su u suprotnosti sa ostalim materijalnim dokazima. Povredu prava na imovinu apelant nije posebno obrazlagao, osim što je istakao da mu je ovakvim postupanjem sudova nanesena šteta, pa je predložio Ustavnom sudu da sam riješi njegov zahtjev i da obaveže tuženog da mu isplati neisplaćene plaće. Apelant je naveo da je diskriminiran zbog svoje nacionalne pripadnosti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud je utvrdio da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i da li su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije dužan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
9. U kontekstu prethodno navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud, kao sud prve instance, postupajući po tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, zauzeo stav da zahtjev apelanta, kojim je tražio poništenje odluke tuženog o prestanku radnog odnosa i isplatu zaostalih plaća nije osnovan, zbog čega je taj dio zahtjeva odbio a u drugom dijelu, kojim je apelant zahtijevao uplatu zaostalih doprinosa po osnovu radnog odnosa, oglasio se apsolutno nenadležnim za rješavanje. Sudovi na sljedeće dvije instance, rješavajući po žalbi i reviziji, zauzeli su isto stanovište, ističući da je tokom prvostepenog postupka proveden veliki broj dokaza, materijalnih i nematerijalnih, koji su cijenjeni posebno i u međusobnoj vezi a iz kojih su proizašle odlučne činjenice. Te činjenice odnose se na utvrđenje da je apelant bio pripadnik oružanih snaga od 19. decembra 1992. godine do 2. februara 1994. godine, da je od tog datuma a nakasnije u roku od 30 dana nakon demobilizacije, bio obavezan da se tuženom javi radi rasporeda na poslove i zadatke. Od 3. marta 1994. godine apelant je podlijegao obavezama predviđenim propisima iz oblasti radnih odnosa, konkretno obavezama iz Zakona o osnivnim pravima iz radnih odnosa i Uredbi sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. S obzirom da nije postupio na način propisan u navedenim zakonima, njegov zahtjev da se odluka o prestanku radnog odnosa poništi, odbijen je kao neosnovan. Ustavni sud, analizirajući osporene odluke i dostavljenu dokumentaciju, u vezi sa navodima apelanta koji se odnose na standarde zagarantovane članom 6. stav 1 Evropske konvencije, ne može utvrditi da su redovni sudovi «pogrešno ocijenili dokaze», da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Također, neprihvatljivi su i navodi apelanta o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, budući da su sudovi na sve tri instance jasno i argumentovano obrazložili, da zahtjev apelanta nije osnovan iz razloga što je nakon demobilizacije propustio da se u roku od 30 dana javi tuženom. Ove odlučne činjenice po mišljenju sudova proizilaze kako iz iskaza apelanta kao parnične stranke, tako i iskaza svjedoka kao i materijalnih dokaza, zbog čega Ustavni sud u postupanjima redovnih sudova ne vidi bilo kakvi proizvoljnost.
10. U pogledu dijela osporene prvostepene presude u kojoj se sud oglasio apsolutno nenadležnim za riješavanje tužbenog zahtjeva u odnosu na uplatu apelantovih zaostalih doprinosa po osnovu radnog odnosa, počev od 20. februara 1994. godine pa do uspostave radno-pravnog statusa, Ustavni sud naglašava da je u svojoj odluci broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine (vidi Ustavni sud, odluka o meritumu objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 60/05), utvrdio povredu prava na pristup sudu, kao jednog od principa prava na pravično suđenje, jer su se redovni sudovi oglasili nenadaležnim za riješavanje dijela tužbenog zahtijeva kojim je tražena uplata doprinosa iz penzijsko-invalidskog osiguranja. Dakle, nesporno je da je apelant bio aktivno legitimisan da traži uplatu doprinosa za određeni vremenski period, i tom smislu je trebao osporavati prvostepenu presudu, a zatim i drugostepenu u postupku po reviziji. Međutim apelant nije osporio prvostepenu presudu o tom dijelu pred redovnim sudovima, a zatim niša u tom kontekstu nije naveo ni u svojoj aplaciji. S obzirom da Ustavni sud da nije nadležan ex officio ispitivati povrede ustavnih prava odnosno prava iz Evropske konvencije nema osnova da se Ustavni sud upusti u meritorno ispitivanje ovog pitanja.
11. Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant je također naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o povredi ovog prava apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa ovog prava, već smatra da je do povrede i ovoga prava došlo usljed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud je već dao svoju ocjenu u dijelu koje se tiče prava na pravično suđenje, pa slijedi da su i navodi apalenta o kršenju ustavnog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Iz navoda u apelaciji proizilazi da apelant smatra da je diskriminisan, po osnovu svoje nacionalne pripadnosti, u uživanju ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije na koja se pozvao u apelaciji, protivno članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije. Ustavni sud je utvrdio da su apelantovi navodi u ovom smislu paušalni, jer nisu potkrijepljeni argumentima niti dokazima koji bi ukazivali na takav tretman. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa navodima da je diskriminiran u uživanju ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije na koja se pozvao u apelaciji, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić