Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3305/06 (G. M.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3305/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3305/06, rješavajući apelaciju Gorana Morića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Morića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-42/05 od 10. oktobra 2006. godine i Rješenja Općine Centar Sarajevo, broj 07/1-23-8951/00 od 23. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Morić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 13. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-42/05 od 10. oktobra 2006. godine i Rješenja Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općina) broj 07/1-23-8951/00 od 23. decembra 2004. godine.
2. Rješavajući po zahtjevu apelanta, u predmetu legalizacije objekta individualne stambene izgradnje, Općina je donijela rješenje (u daljnjem tekstu: osporeni akt), broj 07/1-23-8951/00 od 23. decembra 2004. godine, kojim je u tački I dispozitiva utvrđen prestanak prava raspolaganja Općine na gradskom građevinskom zemljištu označenom kao k.č. broj 173/1115, po kulturi pašnjak, površine 440 m2, upisano u z.k.ul. 2799 K.O. Koševo stari premjer. U tački II dispozitiva, utvrđeno je pravo vlasništva na zemljištu iz tačke I dispozitiva u korist apelanta a u tački III dispozitiva apelant je, kao investitor, za utvrđeno pravo vlasništva na zemljištu iz tačke I dispozitiva obavezan platiti naknadu u iznosu od 5.381,2 KM u korist Općine. Tačkom IV dispozitiva navedeno je da će se naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i naknada iz osnova prirodnih pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture – renta, utvrditi posebnim rješenjem u postupku izdavanja odobrenja za upotrebu.
3. U obrazloženju osporenog akta, navedeno je da se apelant 29. novembra 1999. godine obratio zahtjevom za legalizaciju objekta individualne stambene izgradnje u Ulici Sedrenik mali br. 49 u Sarajevu, priloživši svu potrebnu dokumentaciju. Nakon uvida u priloženu dokumentaciju i obavljenog uviđaja na licu mjesta, kako je dalje obrazloženo, doneseno je rješenje u kojem je navedeno da se radi o objektu individualne stambene izgradnje koji je izgrađen na građevinskom zemljištiu u državnoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korišćenja zemljišta radi građenja, za koje se može naknadno izdati odobrenje prema odredbama Zakona o prostornom uređenju. S obzirom na navedeno, Općina je shodno odredbi iz člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu («Službene novine FBiH» br. 25/03 i 16/04) odlučila da na navedenoj parceli prestane njeno pravo raspolaganja, da se apelantu utvrdi pravo vlasništva uz obavezu plaćanja naknade u iznosu od 5.381,2 KM. Osnov i visina naknade, utemeljeni su, kako je dalje navedeno, na odredbama člana 64. Zakona o građevinskom zemljištu i članu 1. Odluke o utvrđivanju visine naknade za preuzeto gradsko građevinsko zemljište u državnoj svojini u 2003. godine («Službene novine Kantona Sarajevo» broj 9/03).
4. Apelant je podnošenjem tužbe kod Kantonalnog suda pokrenuo upravni spor, radi poništenja osporenog akta broj 07/1-23-8951/00 od 23. decembra 2004. godine, u tačkama III i IV dispozitiva. Odlučujući o njegovom zahtjevu, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-42/05 od 10. oktobra 2006. godine, kojom je tužbu apelanta odbio. Obrazlažući presudu, taj sud je naveo da je zakonitost osporenog akta, cijenio u smislu odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» br. 9/05), nakon čega je zaključio da tužba nije osnovana. Kantonalni sud je ocijenio da je osporeni akt u tačkama III i IV dispozitiva donesen na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava. S obzirom da su zakonske odredbe, i to odredba člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu i odredba člana 1. Odluke o utvrđivanju visine naknade za preuzeto gradsko građevinsko zemljište u državnoj svojini u 2003. godini, jasno propisale da se na gradskom građevinskom zemljištu u državnoj svojini, naknadno može izdati odobrene za građenje i da je jasno propisana visina naknade po kvadratnom metru, prigovori apelanta koji se odnose na osnov i visinu naknade, po mišljenju Kantonalnog suda, neosnovani su. Kantonalni sud je, pored navedenog, istakao da su neosnovani prigovori apelanta o eventualnoj šteti koja mu je nastala zbog neodgovarajuće identifikacije u toku postupka po zahtjevu za legalizaciju stambenog objekta te da takav zahtjev može isticati u posebnom postupku pred nadležnim sudom. U tom postupku bi se moglo odlučivati, kako je dalje naveo sud, da li je apelant u određenom vremenskom periodu imao pravo na beneficije propisane Zakonom o dopunskim pravima boraca-branilaca BiH.
5. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući u čemu se sastoji povreda prava na imovinu, apelant je istakao da je osporenim odlukama za njega stvorena obaveza na plaćanje iznosa od 5.381,20 KM na ime naknade za utvrđeno pravo vlasništva u korist Općine. S obzirom da su, kako dalje navodi, organi uprave u postupku koji je predhodio donošenju osporenih odluka napravili «grešku», pogrešno identificirajući njegovo zemljište kao zemljište na kojem nije bilo moguće izvršiti legalizaciju, nije ostvaro beneficije propisane u Zakonu o dopunskim pravima boraca-branilaca BiH.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Analizirajući apelantov navod da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u predmetu Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61 i Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP-2213/06 od 10. januara 2008. godine, do objave u službenom glasniku dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba).
9. U pogledu navoda apelanta da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li je apelant titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da riječ 'imovina' uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Odluku Ustavnog suda broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine). U konkretnom slučaju, apelant ima obavezu za utvrđeno pravo vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu platiti određeni novčani iznos, u korist nosioca prava raspolaganja čije je pravo prestalo. Taj novčani iznos dakle, predstavlja njegovu imovinu, koja uživa zaštitu prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Ustavni sud mora nadalje ispitati da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» u apelantovo pravo na imovinu, da li je miješanje predviđeno zakonom i da li je u skladu sa zakonom te da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud je utvrdio da su osporene odluke donesene u postupku po zahtjevu apelanta za legalizaciju objekta individualne stambene izgradnje kojima je za njega stvorena obaveza plaćanja određenog novčanog iznosa. Obzirom da je već konstatovano da taj iznos predstavlja apelantovu imovinu, proizilazi da je u konkretnom slučaju, osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu, odnosno da predstavljaju mjeru kontrole korištenja imovine s obzirom da je ova obaveza apelantu nametnuta u okviru diskrecionog prava države da odredi uslove pod kojima će pojedinci koristiti imovinu, odnosno uslove pod kojima će dobiti u privatno vlasništvo državnu imovinu.
11. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su osporene odluke zasnovane na Zakonu o građevinskom zemljištu, u kojem su regulisani uslovi pod kojima se fizičkim ili pravnim licima može dodijeliti građevinsko zemljište u državnoj svojini, pod kojim uslovima se prema Zakonu o prostornom uređenju naknadno može izdati odobrenje za građenje kao i naknada za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište. Također, visina naknade propisana je odredbom člana 1. Odluke o utvrđivanju visine naknade za preuzeto gradsko građevinsko zemljište u državnoj svojini u 2003. godini («Službene novine Kantona Sarajevo» broj 9/03). Iz navedenog proizilazi jasna pravna osnova za donošenje osporenih odluka, propisana u relevantnim, naprijed navedenim zakonima. To znači da je apelant s jedne strane imao jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije i načina ostvarivanja svojih prava, a s druge strane osporene odluke ukazuju na jasnu pravnu osnovu na kojoj su zasnovane, a to znači da su u skladu sa zakonom. Također Ustavni sud nije utvrdio nikakvu proizvoljnost u postupanju nadležnog općinskog organa i suda, koja bi ukazivala na to da miješanje nije bilo u skladu sa zakonom.
12. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Kako je već navedeno u predhodnim tačkama ove odluke, apelant je na osnovu naprijed navedenih, relevantnih odredaba zakona, mogao znati koji su načini i uslovi za ostvarenje njegovih prava, konkretno utvrđenje prava vlasništva. Za realizaciju tog prava, obavezan je bio platiti određeni novčani iznos koji je propisan relevantnim zakonskim aktima u koji se odnosi na sve građane. Dosljedna primjena ovih zakonskih odredaba nesumnjivo predstavlja opći odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju 'prevagnuo' nad apelantovim pojedinačnim imovinskim interesom. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na imovinu i općeg interesa. Ustavni sud na kraju naglašava da pitanje apelantovog ispunjavanja uslova u pogledu beneficija koje bi eventualno imao na osnovu Zakona o dopunskim pravima boraca-branilaca BiH, nije ni bilo predmet ocjene pred organom uprave i redovnim sudom i u tom smislu Ustavni sud se nije niti mogao baviti ovim pitanjem.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić