Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3332/06 (D.D. za osiguranje «Camelija» Bihać)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kamata
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3332/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3332/06, rješavajući apelaciju D.D. za osiguranje «Camelija» Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.D. za osiguranje «Camelija» Bihać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-813/05 od 13. jula 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-428/05 od 15. marta 2005. godine i Presude Općinskog suda I u Sarajevu broj P-

358/00 od 6. februara 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.D. za osiguranje «Camelija» Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 15. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-

813/05 od 13. jula 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-428/05 od 15. marta 2005. godine i Presude Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-358/00 od 6. februara 2003. godine.

2. Odlučujući o tužbi Brankice Barbić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv apelanta, radi naknade materijalne i nematerijalne štete, Općinski sud je donio Presudu broj P-358/00 od 6. februara 2003. godine, kojom je obavezao apelanta da tužiteljici na ime nematerijalne štete isplati iznos od 50.500,00 KM, a na ime materijalne štete iznos od 535,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. februara 2003. godine. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, u pogledu dospijeća zakonskih zateznih kamata, tužiteljica je odbijena. U obrazloženju presude taj sud je naveo, da je tužiteljica konačno opredijelila tužbeni zahtjev podneskom od 13. januara 2003. godine kojim je zatražila naprijed navedene novčane iznose, s tim što je zakonsku zateznu kamatu u odnosu na nematerijalnu štetu zatražila od 24. septembra 1999. godine, a u odnosu na materijanu počev od 28. decembra 2002. godine. Apelant je u odgovoru na tužbu isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor mjesne nenadležnosti suda, a u pogledu osnova tužbenog zahtjeva istakao je prigovor podijeljene odgovornosti u procentu od 50%. Kao razlog naveo je prihvaćanje vožnje sa neiskusnim vozačem i nekorištenje sigurnosnog pojasa. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio nesporne činjenice koje se odnose na vrijeme i datum nastaka saobraćajne nesreće, činjenicu da je tužiteljica bila saputnik u automobilu koje je u momentu nesreće bilo osigurano kod apelanta i krivicu vozača tog automobila. Krivica vozača utvrđena je na osnovu Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj K-36/01. Iz naprijed navedenih činjenica, kako je dalje obrazložio sud, izveden je zaključak o pasivnoj legitimaciji apelanta i neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti. Neosnovanost prigovora mjesne nenadležnosti, sud je obrazložio činjenicom da je tužba bila podnesena protiv više tuženih koji su imali sjedište u Sarajevu protiv kojih je kasnije tužba povučena, pa s obzirom da se apelant već upustio u raspravljenje po tužbi i glavnoj stvari, sud se nije mogao oglasiti mjesno nenadležnim. Visinu tužbenog zahtjeva u pogledu nematerijalne štete, taj sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Omera Ćemalovića, na kojeg stranke nisu imale primjedbi te ga je sud prihvatio kao objektivan i stručan. Visinu materijalne štete utvrdio je na osnovu materijalnih dokaza-računa, koje apelant nije osporio. Obrazlažući dalje presudu, taj sud je naveo da prigovor podijeljene odgovornosti nije osnovan, cijeneći da je posjedovanje vozačke dozvole dokaz da se radi o vozaču sposobnom za upravljanje automobilom te da doprinos tužiteljice u nastanku štete ne može biti njena procjena da li se radilo o vozaču sa iskustvom ili ne. U pogledu činjenice da li je tužiteljica koristila sigurnosni pojas, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka te je utvrđeno da ga je tužiteljica koristila. Taj sud je za oba vida štete obavezao apelanta da tužiteljici isplati štetu sa kamatama počev od 6. februara 2003. godine, kao dana presuđenja, jer je tek presudom utvrđena visina štete, zbog čega je tužiteljicu sa viškom tužbenog zahtjeva odbio.

3. Rješavajući po žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-428/05 od 15. marta 2005. godine, kojom je žalbu apelanta odbio i prvostepenu odluku u dijelu u kojem je odlučeno o visini nakanade materijalne i nematerijane štete potvrdio. Žalbu tužiteljice je djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odnosu na dosuđene kamate, tako što kamate za nematerijalnu štetu teku od 20. marta 2000. godine, a za materijalnu štetu od 28. decembra 2002. godine. Taj sud je obrazlažući presudu istakao da žalba tužiteljice osnovano ukazuje da je u pogledu dosuđenih kamata pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer tužiteljici kamate na iznos nematerijalne štete pripadaju počev od dana podnošenja tužbe, dakle 20. marta 2003. godine, a za materijalnu štetu od dana kada je učinjen izdatak. S tim u vezi navedeno je da je apelantica u toku postupka prezentirala originalne račune koji se odnose na troškove plaćanja tačno određenih medicinskih pregleda, a koji su izdaci učinjeni prije podnošenja opredjeljenog zahtjeva za materijalnu štetu, pa s obzirom da je apelatica takav zahtjev postavila 28. decembra 2002. godine, to joj i kamate pripadaju od tog datuma pa do isplate.

4. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-813/05 od 13. jula 2006. godine reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio, ističući da su prvostepeni i drugostepeni sud za svoje odluke, u pogledu činjeničnog stanja dali razloge i obrazloženja koja je u potpunosti prihvatio i taj sud. Neosnovano je po mišljenju Vrhovnog suda apelant istakao prigovor o dosuđenoj kamati na nematerijalnu i materijalnu štetu, jer to pravo tužiteljici pripada od dana kad je postavla takav zahtjev odnosno kada je izdatak učinjen, a u kom pogledu je Kantonalni sud preinačio prvostepenu odluku. Svi ostali apelantovi prigovori koji su se odnosili na mjesnu nenadležnost, podijeljenu odgovornost, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, ocijenjeni su kao neosnovani, kako su pravilno odlučili sudovi u prvoj i drugoj instanci.

5. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na način na koji su redovni sudovi cijenili prigovor podijeljene odgovornosti. Također povredu ovih prava apelant pogrešnom pristupu za obračun zakonskih zateznih kamata, na što je ukazivao revizijom i očekivao u tom pravcu odluku kakva je bila u prvostepenoj presudi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da nepostoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i da li su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije dužan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

9. Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud kao sud prve instance, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je utvrdio odlučne činjenice i razvrstao ih u kategoriju spornih i nespornih, zauzeo stav da zahtjev tužiteljice osnovan. Nakon toga je, kako dalje proizilazi, utvrdio visinu štete i dosudio tužiteljici određene novčane iznose na ime materijalne i nematerijalne štete, sa zakonskom zateznom kamatom za oba vida štete, počev od dana presuđenja do konačne isplate. Obrazlažući presudu, Općinski sud je odgovorio na sve apelantove prigovore iznesene u toku postupka, naročito u pogledu neosnovanosti prigovora podijeljene odgovornosti. Naime, u vezi s tim prigovorom provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka, a nakon ocjene njihovih iskaza izveden je zaključak da nije bilo doprinosa tužiteljice u nastanku štete.

10. U pogledu dosuđenih kamata, Kantonalni sud je preinačivši prvostepenu presudu, jasno naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio kamate za oba vida štete od dana presuđenja do konačne isplate. U tom smislu je navedeno da je «prema usvojenoj sudskoj praksi, a shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), kamata na materijalnu štetu dospijeva onda kada je izdatak učinjen, dakle kada je šteta nastala, a na nematerijalnu kada je takav zahtjev postavljen, a to znači danom podnošenja tužbe.» U vezi sa pitanjem početka toka zatezne kamate za naknadu materijalne štete, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-1757/06 od 8. jula 2008. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, do objavljivanja u službenom glasniku dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba) kroz analizu konkretnog slučaja i analizu relevantnih zakonskih odredaba, i to čl. 186. i 277. ZOO, zaključio da zakonsku zateznu kamatu u pogledu naknade materijalne štete treba dosuditi od dana nastanka štete. S obzirom na ovakav stav Ustavnog suda očigledno je neosnovan apelantov navod da je trebalo odrediti tok zatezne kamata kao što je uradio prvostepeni sud od dana presuđenja.

11. Analizirajući pravičnost postupka u cijelini Ustavni sud je utvrdio iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije da činjenice u odnosu na koje je podnesena apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. U pogledu prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nago se njegovi navodi u suštini isti kao i navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje. Ustavni sud je ove navode ispitao u prethodnim stavovima i zaključio je da su očigledno (prima facie) neosnovani, stoga proizilazi da su i navodi apelacije u pogledu kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3332/06 (D.D. za osiguranje «Camelija»… | Sudska praksa | Aktio