Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3183/06 (M. F.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Legitimno očekivanje
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3183/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3183/06, rješavajući apelaciju Mirsada Filipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Filipovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

301/04 od 22. augusta 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1720/02 od 7. juna 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-2318/99 od 21. februara 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Filipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 29. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-301/04 od 22. augusta 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1720/02 od 7. juna 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

2318/99 od 21. februara 2002. godine.

2. Apelant je u tužbi koju je podnio Osnovnom sudu protiv Jove Milanovića i Petre Milanović (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja i predaje u posjed, zatražio da se utvrdi ništavost ugovora o zamjeni nekretnina koji je zaključen 18. novembra 1992. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), kojim je apelant je svoje nekretnine - dvosoban stan u Banjaluci u bivšoj Ulici Mihajla Pupina broj 6 (u daljnjem tekstu: sporni stan) zamijenio za nekretnine tuženih - stambenu zgradu u Vodnjanu, u Ulici Orlanda Gorlata broj 39, Republika Hrvatska. S obzirom da je sporni ugovor zaključen u ratnom periodu i da nije ovjeren u sudu, apelant je zatražio njegovo poništenje i predaju u posjed spornog stana, slobodnog od lica i stvari. U navodima tužbe istakao je da su odlukom Visokog predstavnika stavljeni van snage svi pravni poslovi koji su zaključeni poslije aprila mjeseca 1992. godine, da je sporni ugovor ništav jer nije predstavljao pravu volju ugovornih strana te da je nekretnine koje je zamjenom dobio u Republici Hrvatskoj, s obzirom da su bile u lošem stanju i neuslovne za stanovanje, prodao trećem licu.

3. Osnovni sud je Presudom, broj P-2318/99 od 21. februara 2002. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je naveo da je proveo dokazni postupak i nakon ocjene dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Taj sud je istakao, da je izvršio uvid u sporni ugovor i utvrdio da je na osnovu njega apelant mijenjao sporni stan čiji je bio vlasnik, za nekretnine koje se nalaze Republici Hrvatskoj i da ugovor nije ovjeren u sudu. Sud je utvrdio da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-1393/93 od 18. augusta 1994. godine, u postupku koj je pokrenut na zahtjev tuženih, utvrđena pravna valjanost spornog ugovora. Na okolnosti zaključenja ugovora, provedeni su dokazi saslušanjem apelanta i tuženih u svojstvu parničnih stranaka. Na okolnost potpune restitucije odnosno mogućnosti da apelant tuženim vrati nekretnine koje je zamjenom dobio u posjed, provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen u Puli 28. juna 1993. godine, između apelanta i punomoćnika prvotuženog, koji je ovjeren u SO Pula broj 31084, 10. novembra 1993. godine. Na osnovu tog ugovora iz 1993. godine, Osnovni sud je utvrdio da su predmet zamjene iste nekretnine i na jednoj i na drugoj strani, a da je motiv za zaključenje novog ugovora na strani apelanta, kako je istakao u svom iskazu, da se osigura od eventualnog gubitka nekretnina u Banja Luci te da izvrši prenos prava vlasništva sa tuženih na svoje ime, zbog čega je bilo nužno da zaključi ugovor u Republici Hrvatskoj. U postupku je nadalje utvrđeno da je aplant prodao nekretnine u Hrvatskoj koje je dobio na ime zamjene trećem licu, te da je kuporodaja u potpunosti realizirana tako što je aplant naplatio kupoprodajnu cijenu, a kupac je stupio u posjed nekretnina. Prodajom nekretnina koje je dobio u vlasništvo na osnovu spornog ugovora, apelant se kako je obrazložio taj sud, u cijelosti saglasio sa izvršenom zamjenom, pri čemu se element dobrovoljnosti tumači ne samo kao motiv i želja za zaključenje ugovora već i prema naknadnom ponašanju apelanta. Dobrovoljnost se prema mišljenju tog suda ogleda kako u zaključenju istog ugovora o zamjeni u Puli 1993. godine, tako i u zaključenju kuporodajnog ugovora 1996. godine kojim se apelant u potpunosti saglasio sa izvršenom transakcijom. S obzirom na te okolnosti, kako je dalje obrazložio sud, te s obzirom da je pored uslova nedobrovoljnosti za poništenje ugovora potrebno ispunjenje i drugog uslova, a taj je da svaka ugovorna strana drugoj strani vrati ono što je zamjenom dobila, proizašao je zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta. Apelant je, kako je dalje naveo sud, nekretnine koje je zamjenom dobio prodao 21. maja 1996. godine, što znači da se u cijelosti ponašao kao vlasnik, posjednik i korisnik, iz čega je proizašao zaključak da se saglasio sa izvršenom zamjenom, a pored toga nekretnine su prodate šest mjeseci od zaključenja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osnovni sud je zaključio da ne postoje uslovi iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni glasnik RS» broj 17/93; u daljnjem tekstu: ZOO) jer je ugovor zaključen dobrovoljno i zakonito a tuženi nisu dužni trpiti posljedice ponašanja apelanta odnosno posljedice prodaje trećem licu.

4. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-1720/02 od 7. juna 2004. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Taj sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje ništavosti spornog ugovora, jer se pitanje pravne valjanosti ugovora pojavilo tek sedam godina nakon zaključenja ugovora, u kom periodu je apelant ušao u posjed kuće koju je zamjenom dobio, ishodio uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini, nakon čega je kao ovlaštenik stvarnog prava koristeći se svojim pravom raspolaganja prodao te nekretnine trećem licu. U vrijeme kada je apelant vršio prodaju nekretnine koju je zamjenom dobio, kako dalje obrazlaže Okružni sud, nije se postavljalo pitanje pravne valjanosti ugovora o zamjeni na osnovu kojeg je apelant postao vlasnik nekretnina koje je otuđio uz naknadu. Vlasništvo koje je stečeno na osnovu takvog ugovora bilo je podobno za pravni promet, konkretno prodaju.

5. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-301/04 od 22. augusta 2006. godine, reviziju apelanta protiv drugostepene presude odbio, smatrajući da su pravna shvatanja prvostepenog i drugostepenog suda pravilna. U obrazloženju presude taj sud je naveo da prema članu 104. ZOO, u slučaju ništavosti ugovora, svaka strana dužna je drugoj vratiti sve ono što je po osnovu takvog ugovora primila, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovatrajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Uzajamno vraćanje, kako je dalje navedeno, vrši se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora. Apelant, kako je istakao Vrhovni sud, ne samo da tuženim nije ponudio nekretnine u Vodnjanu, nego ni odgovarajuću novčanu naknadu za tu imovinu, pa je njegov tužbeni zahtjev, između ostalog, neosnovan i iz tih razloga.

6. Apelant smatra da su mu u postupku koji je okončan pobijanim presudama povrijeđena sljedeća prava: pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na privatni i porodični život i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3. d), e), k) f) i

m) Ustava Bosne i Hercegovine. Ove ustavne odredbe odgovaraju čl. 5, 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije, apelant posebno ne obrazlaže u čemu se sastoje povrede pojedinih od navedenih prava. Suštinski prigovor koji se odnosi na kršenje svih navedenih prava je pogrešno i nepotpuno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava. Apelant je naime naveo hronologiju događanja koji su uslovili zaključenje ugovora čije je poništenje zatražio, ističući naročito da je ugovor zaključen u toku rata i da mu zbog toga nedostaje element dobrovoljnosti da bi bio zakonit. S obzirom da je njegov zahtjev odbijen, smatra da sudovi u redovnom sudskom postupku nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje koje ukazuje na ratne okolnosti, zbog čega ni materijalno pravo nije pravilno primijenjeno. Naveo je da je morao zaključiti sporni ugovor kako bi imao bilo kakvo mjesto za stanovanje u Republici Hrvatskoj po odlasku iz Banja Luke. S obzirom da ta nekretnina nije bila uslovna za stanovanje, a da se morao osigurati od eventualnog gubitka nekretnina u Banja Luci, zaključio je novi ugovor o zamjeni sa tuženim 1993. godine, izvršio prenos prava vlasništva na zamijenjenoj nekretnini u Vodnjanu, a nakon toga je 1996. godine nekretninu u Vodnjanu prodao, kako bi pribavio sredstva za plaćanje podstanarskih stanova u Hrvatskoj.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićeni h prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i da li su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije dužan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

10. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud kao sud prve instance, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva kojeg je apelant tokom postupka postavio, zauzeo stav da zahtjev apelanta, kojim je tražio poništenje spornog ugovora, nije osnovan, zbog čega je apelantov zahtjev odbio. Ovako stanovište zauzeli su i redovni sudovi na sljedeće dvije instance, dajući u osporenim presudama odgovore na sve žalbene i revizijske navode apelanta, ističući naročito da se apelant u potpunosti saglasio sa izvršenom zamjenom nekretnina, što upućuje na zaključak da je zamjena bila dobrovoljna. Sudovi su nadalje, pored uslova koji se tiče dobrovoljnosti za zaključenje ugovora, analizirali i drugi uslov za eventualno poništenje ugovora koji se tiče restitucije odnosno vraćanja prijašnjeg pravnog i faktičkog stanja. U tom pogledu, sudovi su utvrdili da je apelant stvorio takvu pravnu situaciju prema kojoj ne bi mogao vratiti tuženim u posjed i vlasništvo nekretnine koje je zamjenom dobio, jer je iste prodao, niti im je ponudio bilo kakvu protivčinidbu-naknadu u novcu kako je propisano u članu 104. ZOO, što je suprotno načelima savjesnosti i poštenja i zabrane zloupotrebe prava. Uzajamna vraćanje vrše se, kako je dalje navedeno, po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora. U konkretnom slučaju, realizacijom apelantovog zahtjeva, apelant bi dobio nekretninu u Banja Luci, a tuženi bi bili obavezni samo da se isele iz nekretnine, bez mogućnosti da im se njihova nekretnina vrati ili da im se isplati naknada u novcu, s obzirom da apelant nije ponudio protivčinidbu na koju je obavezan. Cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, redovni sudovi na sve tri instance izveli su zaključak da ne postoje uslovi iz člana 103. ZOO za ništavost spornog ugovora, jer je isti zaključen na dobrovoljan i zakonit način.

11. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, niti da postoje proceduralne greške na koje se poziva. Osim toga, Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantovih ustavnih prava, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

13. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud je utvrdio da je apelant 1999. godine pokrenuo parnični postupak protiv tuženih, sa zahtjevom da se utvrdi ništavost spornog ugovora. S obzirom da je apelant ugovorna strana u dvostranom pravnom poslu, imao je ostvariv zahtjev shodno odredbama ZOO, a u postupku kojeg je tužbom pokrenuo trebalo je da svoj zahtjev dokaže. Pored uslova nedobrovoljnosti za zaključenje ugovora, morao je dokazati i da je u mogućnosti drugoj strani vratiti ono što je po osnovu ugovora primio ili dati odgovarajuću protuvrijednost u novcu. Međutim, apelant je tokom postupka opredijelio svoj zahtjev na način da je isključivo zatražio utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina kojeg je zaključio sa tuženim u vrijeme rata i njihovo iseljenje i predaju u posjed. Apelant nije ponudio tuženim, u skladu sa odredbom člana 104. ZOO vraćanje nekretnina koje je na osnovu takvog ugovora primio niti im je ponudio protivčinidbu u vidu isplate novčane protivrijednosti kao posljedicu ništavosti. Iz navedenog proizilazi da je apelant prema zakonu imao «ostvariv» zahtjev, ali u postupku nije dokazao da ugovoru nedostaje element dobrovoljnosti niti je dokazao da je moguće izvršiti restituciju odnosno vraćanje ranijeg faktičkog i pravnog stanja. Iz navedenog slijedi da imovina koju bi apelant stekao po utvrđenju ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina nije postojeća imovina apelanta, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev usmjeren na poništenje ugovora o zamjeni nekretnina i predaju u posjed istih, biti riješen u njegovu korist.

15. U vezi s tim, Ustavni sud je već obrazložio da su redovni sudovi u tri instance naveli jasne i detaljne razloge zbog kojih su zahtjev apelanta odbili kao neosnovan, ističući pri tome da je apelant svoj zahtjev utemeljio na činjenici da je ugovor zaključen u ratnim okolnostima, zbog čega je ništav. S obzirom da su sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je apelant, pored ugovora čije je poništenje zahtijevao zaključio još dva pravna posla, pri čemu je na osnovu kupoprodajnog ugovora zamijenjene nekretnine prodao trećem licu, dakle u cijelosti se ponašao kao ovlaštenik stvarnog prava, vlasnik i korisnik zamijenjene nekretnine, to je njegov zahtjev za utvrđenjem ništavosti ugovora o zamjeni odbijen kao neosnovan. Ovo dalje znači da apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo da mu se sporni stan vrati u posjed i da se ponovno uknjiži u zemljišne knjige kao njegov vlasnik (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-3126/06 od 28. oktobra 2008. godine).

16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što u ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, jer nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će biti poništen sporni ugovor, odnosno da ću mu sporni stan biti vraćen u posjed, obzirom da nije dokazao da je su ispunjeni zakonski uslovi za ništavost ovog pravnog posla. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. Ostali navodi

17. U vezi s ostalim navodima, tj. o navodima o kršenju prava ličnu slobodu i sigurnost, prava na poštivanje doma i privatnog života i prava na slobodu kretanja i prebivališta u vezi sa pravom na imovinu, Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama ni na koji način ne dira u navedena apelantova prava, te da apelant, u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenih prava, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3183/06 (M. F.) | Sudska praksa | Aktio