Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3354/06 (H. K.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3354/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3354/06, rješavajući apelaciju Husejna Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Husejna Kovačevića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000051 od 5. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-244/05 od 17. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2146/02 od 20. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husejn Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lipnice, dostavio je 7. decembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) podnesak, koji je registrovan pod brojem SU-148/06. Ustavni sud je, 12. decembra 2006. godine, dostavio apelantu obrazac apelacije, koji je apelant popunio i 18. decembra 2006. godine dostavio Ustavnom sudu. Apelacija je 19. decembra 2008. godine presignirana pod broj AP-3354/06. Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000051 od 5. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-244/05 od 17. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2146/02 od 20. decembra 2004. godine. Apelant je 8. januara i 20. septembra 2007. godine, te 14. januara i 6. juna 2008. godine dostavljao dopune apelacije, a 17. septembra 2008. godine i urgenciju radi uzimanja njegovog predmeta u rad.
2. Presudom Općinskog suda broj P-2146/02 od 20. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-244/05 od 17. oktobra 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da mu nadoknadi materijalnu štetu na stambenom objektu u Donjoj Obodnici broj 177, nastalu uslijed nesaniranog klizišta i neregulisanih oborinskih voda u iznosu od 18.951,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Takođe, predmetnom presudom određeno je da je apelant dužan naknaditi tuženoj troškove postupka u iznosu od 2.391,00 KM, u roku od 30 dana od narednog dana po donošenju presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelantov otac Alaga Kovačević, ugovorom o darovanju nekretnina od 15. maja 1975. godine, darovao apelantu svoje nekretnine k.č. br. 939, kuća u površini od 72 m² i dvorište zv „Milać“ u površini od 500 m², KO Obodnica Donja, u kojem ugovoru je navedeno da je kuća stara i u ruševnom stanju. Takođe, utvrđeno je da je apelant upisan kao posjednik predmetnih nekretnina, a da iz uvjerenja Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje, stambene, i komunalne poslove od 19. aprila 1978. godine, proizlazi da je predmetni stambeni objekat izgrađen prije 15. februara 1968. godine, te da se u smislu odredaba člana 3. stava 3. Odluke o Urbanističkoj saanaciji bespravno izgrađenih stambenih objekata na području opštine Tuzla („Službeni glasnik općine Tuzla“, broj 6/77, u daljnjem tekstu: odluka), ne smatra bespravno sagrađenim objektom, i da se u smislu te odluke može dati priključak na javni vodovod i električnu mrežu. Konstatovano je da je u predmetnom uvjerenju navedeno da isto služi radi regulisanja priključenja navedenog objekta na komunalnu infrastrukturu-vodovod, kanalizaciju i električnu mrežu i da se ne može upotrijebiti u druge svrhe. Nadalje, Općinski sud je saslušao apelanta u svojstvu parnične stranke, koji je tom prilikom, između ostalog, naveo da je na osnovu odobrenja koje je priložio u spis, 1978. godine počeo graditi stambeni objekat, te da je prije početka gradnje tog objekta srušio ranije postojeći objekat, pa je novi objekat izgradio na istom placu, koristeći iste priključke električne energije i vodovoda sa starog objekta. Takođe, sud je razmotrio izvještaj vještaka geologa Dr. Dražana Đukića, kao i ostale dokaze.
4. Općinski sud je konstatovao da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na odredbama člana 154. i 172. Zakona o obligacionim odnosima, („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO), smatrajući da su organi tužene izdali odobrenje za gradnju stambenog objekta na tlu koje je podložno klizištu, pa je do aktiviranja klizišta i došlo, dok je tužena tvrdila da njeni organi nisu izdali građevinsku dozvolu za gradnju objekata i da ne snosi odgovornost za štetu nastalu na stambenom objektu apelanta. U vezi sa tim, sud je nakon provedenog dokazog postupka, utvrdio da su oštećenja na objektu apelanta uzrokovana na osnovu intenzivnih višednevnih padavina u toku juna 2001. godine, kada je lokalitet gdje se nalazi stambeni objekat bio zahvaćen velikim zavodnjavanjem terena, pa samim tim i stambeni objekat apelanta, ali da apelant nije u toku postupka dokazao odgovornost tužene za nastalu štetu na objektu. Naime, sud je zaključio da uvjerenje od 19. aprila 1978. godine, koje apelant smatra dozvolom za gradnju, predstavlja samo dozvolu za priključenje novoizgrađenog objekata na infrastrukturu. Po nalaženju suda tužena nije izdala odobrenje za gradnju predmetnog stambenog objekata, te da samim tim nije u materijalno pravnom odnosu sa apelantom, odnosno nije pasivno legitimisana u predmetnom postupku. Utvrđeno je da je apelant gradnjom stambenog objekta bez odobrenja za gradnju rizik oštećenja na objektu preuzeo na sebe.
5. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je članom 3. Odluke propisano da se bespravno sagrađenim objektima u smislu te odluke smatraju objekti koji su bez odobrenja za građenje izgrađeni, rekonstruisani, nadzidani i dograđeni ili su radovi na njihovoj izgradnji, rekonstrukciji, nadziđivanju i dograđivanju započeti u periodu od 15. februara 1968. godine do 1. juna 1974. godine. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o nepravilosti ocjene uvjerenja od 19. aprila 1978. godine, koje je priložio u spis prvostepenog suda, kao dokaz na okolnosti da je njegov objekat sagrađen u skladu sa važećim propisima. Naime, sud je zaključio da je Općinski sud pravilno postupio kada je odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom i kada je našao da je uvjerenje Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje, stambene i komunalne poslove od 19. aprila 1978. godine predstavljalo samo dozvolu apelantovom ocu za priključak objekta na infrastrukturnu mrežu. Takođe je zaključeno je da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da ga je tužena izdavanjem pomenutog uvjerenja dovela u zabludu u pogledu statusa njegovog objekta iz razloga što je apelant u svom iskazu naveo da je sa izgradnjom svog objekata započeo 1978. godine, i to na osnovu uvjerenja od 19. aprila 1978. godine, na placu gdje je bio izgrađen raniji objekat njegovog oca, koji je on porušio. Kantonalni sud je našao da iz navedenog proizilazi da je apelant sagradio novi objekat i da je sa gradnjom tog objekta započeo 1978. godine, dakle u vrijeme važenja Zakona o prostornom uređenju („Službeni list SRBIH“ 13/74), koji je propisivao obavezno pribavljanje urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole za izgradnju novih objekata. S obzirom da je apelant gradio svoj objekat u vrijeme kada mu je bila potrebna građevinska dozvola koju nije imao, a istu nije pribavio ni kasnije, sud je zaključio da tužena nije pasivno legitimisana u predmetnom sporu, a samim tim ni odgovorna za naknadu štete apelantu predma odredbama člana 154. ZOO.
6. Protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-244/05 od 17. oktobra 2005. godine apelant je izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 070-0-Rev-06-000051 od 5. oktobra 2006. godine. U suštini, Vrhovni sud je zaključio da tužena nije izdala odobrenje za građenje apelantu, pa samim time nije ni pasivno legitimisana u predmetnom postupku, odnosno odgovorna za naknadu štete koju je pretrpio apelant u smislu odredbe člana 154. ZOO, jer je šteta nastala bez njene krivice. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da nižestepenim presudama nije došlo do povrede apelatovih prava iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), niti člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je sporni objekat sagrađen na gradskom građevinskom zamljištu 1978. godine bez dozvole, a oštećenja su nastala 2001. godine (nakon 23 godine) uslijed infiltritanja neregulisanih površinskih voda u temeljno tlo. U vezi sa tim, Vrhovni sud je naglasio da za nastanak ovakvih oštećenja tužena nije odgovorna, osim u slučaju da je izdala građevinsku saglasnost, a da predhodno apelant nije dostavio nalaz geologa, kada bi tužena eventualno bila odgovorna za nastalu šteteu zbog propusta odnosno nezakonitog rada svog organa (član 172. stav 1. ZOO). Po mišljenju Vrhovnog suda intervencija tužene u konkretnom slučaju bi se mogla sastojati u rušenju bespravno izgrađenog objekta.
7. Apelant je naveo da su nadležni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje kada su konstatovali da uvjerenje od 19. aprila 1978. godine predstavlja samo dozvolu za priključak objekta na infrastrukturu, navodeći da se iz samog uvjerenja može vidjeti da je objekat legalizovan na osnovu člana 3. stava 3. Odluke i da se ne smatra bespravno sagrađenim objekatom, s obzirom da je uvjerenje izdato kada je već izvršio adaptaciju, odnosno na temeljima stare očeve kuće izgradio predmetni objekat. Apelant se žali da sudovi u predmetnom postupku nisu postupili prema članu 8. Zakona o parničnom postupku, odnosno nisu savjesno i bržljivo cijenili svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, zbog čega su pogrešno primjenili član 154. i 172. ZOO, odnosno utvrdili da ne postoji odgovornost općine za naknadu štete. Takođe, apelant navodi da Vrhovni sud nije razmatrao izvještaj vještaka geologa Dr. Dražana Đukića. Shodno navedenom, apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud smatra da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava u predmetnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem je ocjenom izvedenih dokaza u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku utvrdio činjenično stanje. Na takvo utvrđeno činjenično stanje sudovi su primjenili relevantne odredbe materijalnog prava. Utvrđeno je da tužena apelantu nije izdala odobrenje za gradnju predmetnog objekta, te da prema tome nije ni pasivno legitimisana kao ni odgovorna za nastanak štete na predmetnom objektu u smislu odredbe člana 154. ZOO, koju štetu je apelant pretrpio. Naime u postupku je nesporno utvrđeno da je šteta nastala bez krivice tužene. Apelant u predmetnom postupku nije uspio dokazati suprotno. Redovni sudovi su za svoje odluke dali jasna i precizna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su osporenom odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Takođe, ne može se zaključiti da je tumačenje i primjena zakona u predmetnom postupku bila proizvoljna. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant takođe, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih i procesnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav
1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić