Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3338/06 (B. J., M. N., J. K. i M. A.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3338/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3338/06, rješavajući apelacije Boro Jurišić i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Bore Jurišića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku, broj 002-0-Gž-06-000 114 od 11. oktobra 2006. godine, i Presude Općinskog suda, broj P-216/01 od 24. jula 2006. godine, Milenka Nikolića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku, broj 002-0-Gž-06-000 115 od 12. oktobra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Orašju, broj P-157/02 od 24. jula 2006. godine, Jovana Kojića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku, broj 002-0-Gž-06-000 125 od 11. oktobra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Orašju, broj P-93/02 od 7. jula 2006. godine, i Mladena Arsenića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku, broj 002-0-Gž-06-000 129 od 11. oktobra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Orašju, broj P-154/02 od 14. avgusta 2006. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Boro Jurišić, Milenko Nikolić, Jovan Kojić i Mladen Arsenić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnijeli su, 13. i 14. decembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 002-0-Gž-06-000 114 od 11. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-
216/01 od 24. jula 2006. godine, Presude Kantonalnog suda, broj 002-0-Gž-06-000 115 od 12. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda, broj P-157/02 od 24. jula 2006. godine, Presude Kantonalnog suda, broj 002-0-Gž-06-000 125 od 11. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda, broj P-93/02 od 7. jula 2006. godine i Presude Kantonalnog suda, broj 002-0-Gž-06-000 129 od 11. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda, broj P-154/02 od 14. avgusta 2006. godine.
2. Ustavni sud je, u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je dostavljeno više zahtjeva iz njegove nadležnosti o istom pitanju, donio odluku o spajanju predmeta broj AP-3338/06, AP-3339/06, AP-3340/06 i AP-3341/06 u kojima je vođen jedan postupak i donesena jedna odluka pod brojem AP-3338/06.
3. Osporenim presudama apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili od tuženog „Bosanac“ d.d. Orašje da im isplati dug po osnovu ugovora o proizvodnji, isporuci i otkupu duhana tipa „Virdžinija“ berbe 1989. godine. Apelanti Boro Jurišić, Milenko Nikolić i Mladen Arsenić su u predmetnim postupcima osprenim presudama odbijeni i sa drugopostavljenim tužbenim zahtjevom kojim su tražili naknadu materijalne štete zbog neispunjenja ugovorenih obaveza.
4. Iz obrazloženja prvostepenih presuda proizlazi da su apelanti u predmetnim postupcima predlagali provođenje dokaza vještačenjem po vještaku ekonomske struke s obzirom da su njihovi tužbeni zahtjevi bili izražen u YU dinarima, te da je u međuvremenu došlo do promjene valute. Vještak je trebao izračunati glavnicu potraživanja. Međutim, kako apelanti tokom postupka nisu uplatili predujam za predloženo vještačenje Općinski sud je odlučio da neće provesti dokaz vještačenjem po vještaku ekonomske struke.
5. U predmetnim postupcima nesporno je utvrđeno da su parnične stranke sklopile ugovor o proizvodnji, isporuci i otkupu duhana tipa „Virdžinija“ berbe 1989. godine. Predmetnim ugovorom apelanti su se obavezali zasaditi i odgojiti određeni broj strukova duhana, te proizvedeni duhan predati tuženom dok se tuženi obavezao otkupiti svu količinu proizvedenog duhana i to po tačno određenim cijenama po pojedinim klasama. Tuženi se navedenim ugovorom obavezao da, ukoliko dođe do promjene cijena za ugovorenu berbu, da prihvati takve promjenjene cijene. Ugovorom su određene obaveze tuženog u pogledu cijene sjemena, stručne pomoći tuženog apleantu, nabave repromaterijala uglja, te obaveze proizvodžača u pogledu kvalitete i količine proizvedenog duhana.
6. Na osnovu finansijske kartice o međusobnim potraživanjima i dugovanjima parničnih stranaka utvrđeno je da je po predmetnom ugovoru apelant podizao repromaterijal i avans i predao tuženom duhan proizveden tokom 1989. godine, a tuženi je vršio isplatu predanog duhana. Uvidom u odluku objavljenu u Službenom listu, broj 80/89 od 8. decembra 1989. godine, utvrđeno je da je zaštitna cijena duhana za berbu roda 1989. godine iznosi 125,50 dinara po kilogramu. U postupku nije utvrđeno da li je tuženi apelantima isplatio duhan po zaštitnoj cijeni od 125,50 dinara od 8. decembra 1989. godine koja je utvrđena odlukom SIV-a po kilogramu proizvedenog sirovog duhana.
7. Općinski sud je našao da su prvo i drugo postavljeni tužbeni zahtjevi apelanata neosnovani jer je članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Istaknuto je da apelanti tokom postupka nisu dokazali visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. U vrijeme podnošenja tužbe tužbeni zahtjev je bio izražen u YU dinarima kao tadašnjem sredstvu plaćanja, ali je Zakonom o centralnoj banci BiH („Službeni list BiH“, broj 12/97) određeno da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini. Tužbe su podnesene 1989. i 1990. godine, te da bi se utvrdila visina potraživanja apelanta trebalo je uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije.
8. Nadalje je sud našao da apelanti ni u drugo postavljenom tužbenom zahtjevu nisu dokazali činjenice na kojima navedeni zahtjev temelje odnosno nisu dokazali da tuženi apelantima nije isplatio određene količine sirovog duhana berbe „Virdžinija“.
9. Kantonalni sud je odlučujući o žalbama apelanata utvrdio da je vještačenje koje su predložili apelanti bilo neophodno s obzirom da su tužbeni zahtjevi prvobitno glasili u yu dinarima. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda jedino je vještak mogao iskazati tužbeni zahtjev u važećoj valuti i utvrditi visinu materijalne štete koju apelant potražuje u drugopostavljenom tužbenom zahtjevu.
10. Nadalje je Kantonalni sud našao da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo. Utvrđeno je da su neosnovani žalbeni navodi o tome da prvostepeni sud nije primjenio odredbe člana 189. i 278. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u pogledu drugopostavljenog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi Kantonalni sud je našao da apelanti nisu dokazali da su im ostale neplaćene određene količine duhana, te kolika je šteta koju su apelanti eventualno pretrpili zbog zakašnjenja tuženog odnosno da li je šteta veća od iznosa koji bi apelanti dobili na ime zatezne kamate.
11. Apelanti navode povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističu da redovni sudovi u osporenim presudama zazuzimaju stav da pri preračunavanju apelantovih potraživanja koja su prvobitno iskazana u YU dinarima (važeća valuta u vrijeme pokretanja sudskog postupka) u konvertibilnu marku (važeću valutu u vrijeme presuđenja) moraju primjenjivati propisi o konverziji i denominaciji. Sudovi nisu htjeli da utvrde osnovanost potraživanja tužitelja (makar i u YU dinarima) iako su za to imali pouzdan dokaz i to finansijsku karticu u kojoj su uneseni podaci o međusobnim potraživanjima i dugovanjima apelanata i tuženog. Ističe da je osnovni razlog za podnošenje apelacija nalaganje sudskom vještaku od strane prvostepenog suda da prilikom preračunavanja potraživanja apelanata u trenutno važeću valutu primjeni propise o konverziji i denominaciji zbog čega apelanti i nisu predujmili troškove za vještačenje. Prema mišljenju apelanata način obračuna duga uz formalnu primjenu propisa o konverziji i denominaciji obezvrjeđuje potraživanje apelanata. Ističu da je takav način obračuna duga iz YU dinara u konvertibilnu marku direktno u suprotnosti sa pravom na imovinu.
12. U svom odgovoru na apelaciju AP-3341/06 Općinski sud je naveo da je tačno da se pred istim sudom vodi preko 300 postupaka protiv istog tuženog za isplatu duga roda duhana iz 1989. godine. Nadalje je tačno da u postupcima u kojima su tužitelji predujmili troškove za provođenje vještačenja svaki angažovani vještak pri preračunavanju potraživanja tužitelja koja su prvobitno iskazana u YU dinarima u konvertibilnu marku primjenjivao propise o konverziji i denominaciji. Istaknuto ja da su vještaci primjenom navedenih propisa dolazili do utvrđenja da su potraživanja tužitelja zbog devalvacije, hiperinflacije i denominacije obezvrijeđena, te da se ne mogu izraziti ni u najmanjoj novčanoj jedinici sada platežnog sredstva, tj. da su manja od jednog feninga. Istaknuto je da je u konkretnoj situaciji bilo provedeno vještačenje apelantovog potraživanja isto bi bilo izraženo u iznosu 0,0005197 KM kako navodi i sam apelant. Međutim, sud je naveo da ne raspolaže stručnim znanjem iz oblasti finansijske struke i ne može se izjasniti da li su vještaci finansijske struke primjenjivali ispravan obračun, a punomoćnik apelanta to nije dokazivao. Stoga, kako u konkretnoj pravnoj stvari nije provedeno vještačenje iz razloga jer apelant nije predujmio troškove za to vještačenje sud nije mogao utvrditi da li je tuženi vršio obračun duhana roda 1989. godine po posljednoj zaštitnoj cijeni te godine, da li je ostao dužan određeni iznos, koliki je taj iznos izražen u vežećem sredstvu plaćanja.
13. U svom odgovoru na apelacije Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju i izvršeno finansijsko vještačenje jasno je da bi se pri preračunavanju potraživanja izraženog u YU dinarima u konvertibilnu marku morali primjeniti propisi o denominiranju i konverziji u smislu odredbi propisa o denominiranju i konverziji u skladu sa propisima sadržanim u „Službenom listu SFRJ“ broj 83/89, „Službenom listu SR BiH“ broj 13/92, „Službenom listu SR BiH“ broj 18/93, „Službenom listu SR BiH“ broj 16/94, te Zakona o Centralnoj banci BiH („Službeni list BiH“ broj 1/97) kao i Instrukciji Centralne banke od 11. jula 1997. godine. U tom slučaju, nesporno je da se potraživanje apelanata izraženo u YU dinarima (7.500,00 YU dinara) ne bi moglo izraziti u važećoj valuti, tj. isto bi bilo potpuno obezvrijeđeno. Nadalje je sud naveo da se navedeni propisi o denominaciji i konverziji moraju primjeniti u svim potraživanjima izraženim u YU dinarima, te da stoga sudovi time nisu povrijedili pravo apelanata na imovinu.
14. U svom odgovoru na apelacije tuženi je naveo da apelanti nisu uspjeli dokazati osnovanost tužbenih zahtjeva. Stoga, prema mišljenju tuženog, apelanti nisu uspjeli dokazati da postoji dužničko-povjerilački odnos između parničnih stranaka, da tuženi apelantu nešto duguje, te koliko mu duguje i po kojem osnovu. Tuženi navodi da same analitičke kartice nisu vjerodostojan dokaz ukoliko nisu praćene drugim finansijskim dokumentima ili ako tu činjenicu ne potvrdi vještak ekonomske struke. Nadalje, tuženi smatra da su i alternativno postavljeni tužbeni zahtjevi neosnovani jer isti nisu dokazani. Navedeni tužbeni zahtjev se zasniva na navodno neplaćenim količinama duhana. Kako su sve količine duhana iz roda 1989. godine apelantu plaćene na iste se ne može primjeniti zaštitna cijena koja vrijedi u vrijeme donošenja odluke suda obzirom da bi se takvo određenje kosilo sa pravilima ekonomske struke jer se jednom plaćena roba ne može platiti ponovo. Pored navedenog ZOO ne dopušta pretvaranje novčane obaveze u naturalnu, te je alternativno postavljeni tužbeni zahtjev i sa tog stanovišta neosnovan. Ističe da tuženi i dalje ustrajava na tvrdnji da su obaveze parničnih stranaka izmirene još davne 1989. godine i 1990. godine, te se poziva na osnovni postulat obligacionih odnosa tj. ekvivaletnost davanja obzirom da su i davanja tuženog pretrpila inflatorna kretanja i izgubila na vrijednosti koja je u trenutku bila znatno veća nego potraživanja apelanta.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: “Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.”
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: “Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.”
16. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u pogledu žalbenih navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u odlukama u predmetima broj AP 271/07 od 26. juna 2007. godine, AP 3442/06 od 13. septembra 2007. godine i AP 1858/07 od 18. oktobra 2007. godine, koje su donesene povodom istih pravnih pitanja. Razlozi navedeni u pomenutim odlukama se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Naime, u ovim odlukama Ustavni sud je zaključio «da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan, te da su u svojim odlukama naveli valjane razloge na kojima temelje svoju pravnu ocjenu. Nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta». Iz istih razloga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić