Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3137/06 (A. O.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3137/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3137/06, rješavajući apelaciju Abdurahmana Omeragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abdurahmana Omeragića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-06-000429 od 20. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Abdurahman Omeragić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Hajro Hota, advokat iz Sarajeva, podnio je, 22. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-06-000429 od 20. septembra 2006. godine.

2. Apelant je Rješenjem Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija RBiH) broj 04/17-6 od 31. marta 1997. godine, kao vojno lice otpušten iz Armije RBiH sa 31. martom 1997. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant otpušten iz Armije RBiH zbog preseljenja porodice u Sarajevo.

3. Apelant je 22. decembra 2004. godine pokrenuo postupak za ostvarenje prava na starosnu penziju u skladu sa odredbama Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br.18/04, 27/04 i 47/04, u daljnjem tekstu: Uredba).

4. Rješenjem Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton, Mostar broj 0001064966235 od 13. decembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 02/1-1064966235 od 14. juna 2006. godine, apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju.

5. U obrazloženjima predmetnih rješenja je navedeno da je članom 5. Uredbe propisano da se odredbe ove Uredbe primjenjuju i na vojne osiguranike kojima je odlukama Civilnog komadanta ili drugih nadležnih organa profesionalna vojna služba prestala u periodu od 1. januara 1997. godine do dana stupanja na snagu te Uredbe zbog smanjenja brojnog stanja Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vojska FBIH), ako na dan stupanja na snagu te Uredbe imaju 40 godina starosti i 20 godina penzijskog staža od čega 3 godine efektivnog staža tokom rata kao vojni osiguranik. Konstatovano je da je apelantu vojna služba nije prestala odlukom Civilnog komadanta zbog smanjenja brojnog stanja Vojske FBiH, već da je iz Vojske FBiH otpušten zbog preseljenja porodice u Sarajevo, odnosno zbog promjene mjesta boravka, zbog čega ne ispunjava uslove za priznavanja prava na starosnu penziju iz člana 5. stav 1. Uredbe.

6. Apelant je protiv Rješenja Federalnog zavoda broj 02/1-1064966235 od 14. juna 2006. godine podnio tužbu, koja je odbijena kao neosnovana Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-

000429 od 20. septembra 2006. godine.

7. Kantonalni sud je konstatovao da iz priloženih dokaza proizlazi da je apelant bio u radnom odnosu u Federalnom ministarstvu odbrane u periodu od 1. januara 1996. godine do 31. marta 1997. godine, kada je rješenjem od 31. marta 1997. godine otpušten iz Armije BiH. Istaknuto je da je apelant otpušten iz Armije BiH zbog preseljenja porodice u Sarajevo. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da je tačan apelantov navod da je u uvodnom djelu rješenja od 31. marta 1997. godine navedeno da je doneseno radi otpusta iz Armije BIH po „planiranoj demobilizaciji“. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da se ni iz jednog dijela rješenja ne može utvrditi da je apelant otpušten iz Armije BiH zbog smanjenja brojčanog stanja Vojske FBIH. U vezi sa tim, Kantonalni sud je naglasio da je apelant imao pravo protiv predmetnog rješenja izjaviti žalbu nadležnom komadantu ukoliko je smatrao da su u tom rješenju navedeni pogrešni razlozi zbog kojih je otpušten iz Armije BiH. O navedenom je apelant bio poučen poukom o pravnom lijeku u rješenju, ali to pravo nije iskoristio. Takođe, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant 31. decembra 2004. godine sa Federalnim ministarstvom odbrane zaključio sporazum o uvjetima umirovljenja vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH, te da je u članu 2. tog sporazuma navedeno da ugovorne strane utvrđuju da je apelantu, kao vojnom osiguraniku 31. marta 1997. godine prestala vojna služba u oružanim snagama Bosne i Hercegovine iz razloga utvrđenih u članu 5. stav 1. Uredbe, a na osnovu rješenja od 31. marta 1997. godine. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da su činjenice navedene u članu 2. tog sporazuma suprotne činjenicama iz rješenja od 31. marta 1997. godine, jer apelantu vojna služba nije prestala zbog smanjenja brojčanog stanja Vojske FBiH temeljem odluke Civilnog zapovjednika, a što je osnov za priznavanje prava apelantu na starosnu penziju primjenom člana 5. stav 1. Uredbe, već mu je prestala zbog preseljenja porodice u Sarajevo. Na temelju izloženog, Kantonalni sud je zaključio da je Federalni zavod pravilno u osporenom rješenju utvrdio da apelant ne ispunjava uslove za ostvarenje prava na starosnu penziju primjenom člana 5. stav 1. Uredbe.

8. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane upravnih organa i Kantonalnog suda. Naime, apelant je u apelaciji u suštini istakao iste žalbene navode kao u postupku pred organima uprave i nadležnim sudom, odnosno naveo je da je otpušten iz Armije BiH zbog planirane demobilizacije kako je to navedeno u uvodu rješenja od 31. marta 1997. godine, a ne zbog promjene mjesta boravka, kako je to navedeno u dispozitivu tog rješenja. Shodno tome, apelant smatra da su nadležni organi uprave i Kantonalni sud pogrešno utvrdili da on ne ispunjava uslove za starosnu penziju prema odredbi člana 5. stav 1. Uredbe, navodeći da je rješenje od 31. marta 1997. godine nezakonito. Iz navedenog proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su organi uprave i sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. Apelant je nakon podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima u dvostepenom upravnom postupku i u postupku po njegovoj tužbi pred Kantonalnim sudom. Ustavni sud ukazuje da su organi uprave i redovni sud proveli upravni postupak i upravni spor, utvrdili činjenice i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili zahtjev i tužbu apelanta kao neosnovanu. Pri tome su organi uprave i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasna obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da je apelant, nakon prestanka službe u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, zahtjevom od 22. decembra 2004. godine, pokrenuo postupak za ostvarenje prava na starosnu penziju primjenom odredaba Uredbe. Organi uprave i redovni sud su utvrdili da je apelant otpušten iz vojske zbog preseljenja porodice u Sarajevo, odnosno zbog promjene mjesta boravka, a ne zbog smanjenja brojnog stanja Vojske Federacije BiH, zbog čega ne ispunjava uslove za priznavanja prava na starosnu penziju iz člana 5. stav 1. Uredbe. Takođe, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant imao pravo protiv rješenja o otpuštanju iz vojske izjaviti žalbu nadležnom komadantu ukoliko je smatrao da su u tom rješenju navedeni pogrešni razlozi zbog kojih je otpušten iz Armije BiH, o čemu je bio poučen poukom o pravnom lijeku navedenog rješenja, ali da to pravo nije iskoristio.

13. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Takođe, osporena odluka Kantonalnog suda kojom je okončan predmetni postupak je dovoljno jasno obrazložena, a Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka o dopustivosti broj AP-2107/05 od 20. septembra 2006. godine). Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3137/06 (A. O.) | Sudska praksa | Aktio