Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3501/08 (D. B.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3501/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3501/08, rješavajući apelaciju Damira Bajramovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Bajramovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Kž-

08-000 236 od 28. oktobra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici, broj 043-0-Kv-08-000 244 od 23. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Damir Bajramović (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Azijada Mujkić, advokatica iz Zenice podnio je, 3. novembra 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), 004-0-Kž-08-000 236 od 28. oktobra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 043-0-Kv-08-000 244 od 23. oktobra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo osporena rješenja o produženju pritvora.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj 043-0-Kv-08-000 244 od 23. oktobra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj 004-0-Kž-08-000 236 od 28. oktobra 2008. godine, apelantu je produžen pritvor koji prema navedenom rješenju može trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci.

3. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) kod Općinskog suda podiglo optužnicu, broj Kt-VII-1555/08 od 21. oktobra 2008. godine, protiv apelanta zbog produženog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Konstatovano je da se apelant nalazi u pritvoru prema Rješenju Općinskog suda, broj 043-0-KPP-08-000 279 od 28. septembra 2008. godine, počev od 26. septembra 2008. godine od 20,45 sati. Navedena optužnica potvrđena je 22. oktobra 2008. godine.

4. U optužnici je stavljen prijedlog da se apelantu produži pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav1. tačka d. ZKP FBiH obzirom da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina. Istaknuto je da je kod apelanta pronađena znatna količina opojne droge „marihuane“ i „speed“ koja je bila upakovana u paketiće i spremna za prodaju na što ukazuje činjenica da je kod apelanta pronađena vaga za precizno mjerenje narkotičkih sredstava, jedna rolna alufolije, kao i 14 PVC kesica koje su trebale poslužiti za pakovanje preostale opojne droge koja je pronađena u skuteru apelanta. Stoga, cijeneći činjenicu da su navedena krivična djela u porastu i da se droga nemilosrdno prodaje omladini i djeci tužilac je u optužnici naveo da smatra da bi apelant takvim svojim ponašanjem doveo u pitanje prevashodno sigurnost omladine i djece.

5. Odlučujući o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva, stavljenom u optužnici, da se apelantu produži pritvor Općinski sud je našao da u konkretnom slučaju i dalje postoje razlozi propisani članom 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu ZKP FBiH). Tako je sud odlučio uzimajući u obzir da iz stanja spisa i same odbrane apelanta proizlazi da je apelant namjeravao prodati dio droge koja je pronađena kod njega i to već upakovana u paketiće namjenjene za prodaju. Pri tome je sud imao u vidu činjenicu da je apelant u prevozu opojne droge zaustavljen u večernjim satima u samom gradskom centru gdje u to vrijeme boravi uglavnom mlađa populacija. Također je sud imao u vidu i činjenicu porasta navedene vrste krivičnih djela u zadnje vrijeme kao i teških posljedica po zdravlje lica koja konzumiraju opojnu drogu. Stoga je zaključeno da postoje takve okolnosti u kojima je određivanje pritvora neophodno radi sigurnosti građana. Nadalje je sud imao u vidu i činjenicu da se za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH, za koje se apelant tereti može izreći kazna zatvora od 10 godina, te da je prema tome ispunjen i drugi kumulativni uslov za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.

6. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da dalje ne postoji razlozi za produženje pritvora koji su navedeni u članu 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. Ističe da tužilac nije podnio ni jedan dokaz koji potvrđuje da bi puštanjem na slobodu apelanta bila dovedena u pitanje sigurnost djece i omladine. Po njegovom mišljenju u konkretnom slučaju pritvor je kazna, a ne mjera kako to zakon predviđa. Navodi da osporena rješenja nisu obrazložena na način kako to zakon traži. Apelant kao primjer dostavlja rješenje Suda BiH kojim je produžen pritvor za 11 lica kojima je na teret stavljeno isto krivično djelo. Ističe da je u navedenom slučaju mjera iz tačke d) člana 146. ZKP FBiH trajala samo mjesec dana.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

10. Ustavni sud konstatuje da je pritvor apelanta određen u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, kojom odredbom je propisano da ukoliko postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo pritvor se može odrediti ako je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a usljed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju nesporno radilo o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na osnovu odredbe člana 149. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.

11. U odnosu na pitanje opravdanosti produženja pritvora, što je predmet apelacije, Ustavni sud nalazi da je Evropski sud za ljudska prava u presudi W. protiv Švajcarske od 26. januara 1993. godine izrazio pravno stanovište prema kojem je opravdanost produženja pritvora ovisna o okolnostima konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč prezumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava, W protiv Švajcarske, presuda od 26. januara 1993. godine, Serija A254-A, stav 30). Pored toga, Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju biti podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti. U konkretnom slučaju pritvor apelanta je produžen osporenim rješenjima u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. Razmatrajući prijedlog iz optužnice o produženju pritvora apelantu redovni sudovi su utvrdili da su i dalje ispunjena oba kumulativna elementa potrebna za primjenu pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka d). ZKP FBiH. Naime, utvrđeno je da se apelant tereti za izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina, da postoji osnovana sumnja da je navedeno krivično djelo počinio u produženju, kao i da objektivno postoji opasnost po sigurnost građana pogotovo mlađih osoba uzimajući u obzir način izvršenja djela. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi u osporenim rješenjima detaljno i jasno obrazložili razloge za produženje pritvora apelantu. Pri tome su imali u vidu da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelant predmetno krivično djelo počinio.

12. Uvažavajući prethodne navode Ustavni sud nalazi da je pritvor protiv apelanta produžen od strane organa sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast. Nadalje, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelantu produžava odnosno zbog čega su sudovi zaključili da i dalje postoji opasnost po sigurnost građana odnosno u konkretnom slučaju mladih osoba. Ustavni sud nalazi da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca.

13. Kada su u pitanju apelantovi navodi o slučajevima pred Sudom BiH Ustavni sud ukazuje na to da se u ocjeni postojanja opravdanih razloga za određivanje i produženje pritvora redovni sudovi rukovode okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, i stoga nema mjesta poređenju aplantove situacije sa sutuacijom drugih osimnjičenih osoba za isto krivično djelo pred drugim redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini.

14. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3501/08 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio