Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2319/08 (E. P.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2319/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2319/08, rješavajući apelaciju Envera Popovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Popovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-000476 od 10. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enver Popovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnio je, 28. juna 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-

07-000476 od 10. aprila 2008. godine. Apelant je takođe podnio zahjev za donošenje privremene mjere kojom će se odložiti izvršenje u predmetnoj stvari do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Apelant je, 4. marta 1992. godine, sa stambenom zadrugom «Melon», Ilidža (u daljnjem tekstu: zadruga) zaključio ugovor o udruživanju sredstava za igradnju stana u Hrasnici, u ulici A. B. Brke u objektu A, ulaz II, stan broj 10, ukupne površine 85,51 m2. Ovim ugovorom se apelant obavezao da će, kao član zadruge, udružiti sredstva u iznosu od 84.202,50 din/m2, što ukupno iznosi 7. 200.156,00 dinara.

3. Nadalje, Preduzeće «Famos» društveni standard (u daljnjem tekstu: tuženi) i zadruga su zaključile Ugovor o udruživanju sredstava za finansiranje stanova, broj 220-8-1/92 od 4. marta 1992. godine, kojim je ugovoreno da je tuženi dužan izgraditi predmetni stan i predati ga u posjed zadruzi za što je ona dužna, između ostalih obaveza, isplatit ugovoreni iznos novca. Apelant je, 6. marta 1992. godine, na blagajni zadruge isplatio ugovorom utvrđeni iznos novca.

4. Obzirom da apelant nije bio zadovoljan obavljenim radovima, smatrajući da stan nije bio dovršen i u ispravnom stanju, svojim je vlastitim sredstvima, navodno, izvršio neophodne radove u stanu za što je utrošio 18. 324,00 DEM. S obzirom da tuženi nije htio mirnim putem navedeni iznos isplatiti apelantu, apelant je pokrenuo parnični postupak radi isplate navedenog iznosa na ime uloženih sredstava.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2716/00 od 9. juna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2429/05 od 14. decembra 2006. godine, naloženo je pravnom sljedniku tuženog, Famos-Holdingu iz Sarajeva, da apelantu isplati iznos od 18.324,00 KM. Osim toga, apelantu je, uz navedeni iznos, dosuđena i zakonska zatezna kamata počev od dana podnošenja tužbe, 26. decembra 2000. godine, pa do isplate po stopi utvrđenoj članom 1. Zakona o visini zatezne kamate uz troškove parničnog postupka u iznosu od 5. 163,83 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

6. U obrazloženju presuda sudovi su se pozvali na odredbe člana 7. navedenog ugovora kojeg je apelant zaključio sa zadrugom, a u kojem se kaže da za sve što nije dogovoreno tim ugovorom da se primjenjuje ugovor koji su zaključili zadruga i tuženi, na koji način su sudovi zaključili da je tuženi, odnosno njegov pravni sljednik, sasvim pravilno okvalifikovan kao pasivno legitimisan u ovoj parnici.

7. Međutim, odlučujući o reviziji tuženog protiv Presude Kantonalnog suda, broj Gž-2429/05 od 14. decembra 2006. godine, Vrhovni sud je Presudom, broj 070-0-Rev-07-000476 od 10. aprila 2008. godine, reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev odbio. Vrhovni sud je zaključio da je osnovan prigovor tuženog da on nije zaključio ugovor da apelantom i da, shodno tome, nema nikakvih direktnih obaveza prema apelantu kao tužitelju. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da odredba člana 7. ugovora zaključenog između zadruge i apelanta nalaže takvu obavezu tuženom, jer on nije ni u kakvom odnosu sa apelantom, već sa zadrugom. Ostale revizione prigovore apelanta Vrhovni sud nije posebno obrazlagao, pošto je nedostatak pasivne legitimacije na strani tuženog (nije učesnik u obligacionom odnosu direktno sa tužiocem - član 17. Zakona o obligacionim odnosima) dovoljan razlog da se tužbeni zahtjev apelanta odbije u cjelosti.

8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povređeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Donoseći osporenu presudu, Vrhovni sud, kako navodi apelant, nije uzeo u obzir činjenicu da je tuženi priznao da je zadruga izmirila sve svoje obaveze i da je o tome izdala potvrdu, pa je odluka Općinskog i Kantonalnog suda pravilna. Apelant posebno naglašava da su obaveze iz ugovora koji je zaključio apelant sa zadrugom odnose i na tuženog jer je članom 7. ugovora precizirano da sve što nije regulisano tim ugovorom, primjenjuje se ugovor koji su zaključili zadruga i tuženi. Prema tome, kako navodi apelant, tuženi je pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari. Dakle, apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno i nepravilno utvrdio činjenice ovog predmeta i proizvoljno primjenio materijalno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant postavlja kao sporno pitanje da li su redovni sudovi u konkretnom slučaju pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Vrhovni sud je dao obrazloženje svoje odluke navodeći da apelant sa tuženim nije bio u pravnom odnosu, vezano za obaveze i prava o izgradnji predmetnog stana. Pored toga, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evrospke konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na njegovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-157/06 od 19. aprila 2007. godine). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U pogledu navoda apelanta da je odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, Ustavni sud nalazi da se ovi navodi, u suštini, ponovno svode na nezadovoljstvo radom Vrhovnog suda u pogledu toga da li je isti nepravilno utvrdio činjenice i pogrešno primijenio materijalno pravo, jer osim navoda da je donesenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, apelant posebno ove navode ne obrazlaže. U suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o netačno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2319/08 (E. P.) | Sudska praksa | Aktio