Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3454/06 (T. O., M. L., R. Š., A. K., A. K.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Doživotno izdržavanje
- Građanski postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3454/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3454/06, rješavajući apelaciju Temime Obarčanin i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Temime Obarčanin, Mirzete Lončarić, Razije Šarinković, Adnana Kuljuha, Admira Kuljuha, Alema Kuljuha, Aide Bukovica, Senaida Kuljuha, Vesne Peitinger i Lejle Ferhatović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-864/05 od 19. septembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu, broj GŽ:153/05 od 13. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Goraždu, broj P-
506/04 od 4. marta 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čl. 13. i 17. Evropske konvencije i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Temime Obarčanin, Mirzete Lončarić, Razije Šarinković, Adnana Kuljuha, Admira Kuljuha, Alema Kuljuha, Aide Bukovica, Senaida Kuljuha, Vesne Peitinger i Lejle Ferhatović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-864/05 od 19. septembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu, broj GŽ:153/05 od 13. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Goraždu, broj P-
506/04 od 4. marta 2005. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
OBRAZLOŽENJE
1. Temima Obarčanin, Mirzeta Lončarić, Razija Šarinković, Adnan Kuljuh, Admir Kuljuh, Alema Kuljuh, Aida Bukovica, Senaid Kuljuh, Vesna Peitinger i Lejla Ferhatović (u daljnjem tekstu: apelanti) sa različitim mjestima prebivališta, koje zastupa Mirza Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su, 26. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-864/05 od 19. septembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj GŽ:153/05 od 13. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-506/04 od 4. marta 2005. godine
2. Apelanti su Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv tužene Ferhatović Hanke (u daljnjem tekstu: tužena) u kojoj su naveli da je ugovorom o doživotnom izdržavanju zaključenim 30. aprila 1999. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) njihov otac umrli Ferhatović Jusuf (u daljnjem tekstu: ostavioc) kao primalac izdržavanja tuženoj, kao svojoj supruzi iz drugog braka, u isključivo vlasništvo ostavio oređene nekretnine, uključujući i stan u Goraždu (u daljnjem tekstu: sporni stan) kao i sve pokretne stvari, novčana sredstva i certifikate koji se nađu u njegovom vlasništvu u času smrti. Tvrdili su da je ugovor ništav jer je tužena kao bračni drug imala obavezu da ispunjava dužnosti koje su ugovorene spornim ugovorom, da ona nije imala materjialnih sredstava na osnovu kojih bi izvršavala svoje obaveze, da je ostavioc u vrijeme smrti imao 92 godine i kao takav bio nesposoban za rasuđivanje u vrijeme zaključenja spornog ugovora. Za apelante je bilo posebno sporno što je spornim ugovorom bila obuhvaćena i imovina koja navodno nije stečena u braku sa tuženom nego sa umrlom majkom tužitelja nakon čije smrti nije bila provedena ostavinska rasprava.
3. Općinski sud u Goraždu je presudom, broj P-506/04 od 4. marta 2005. godine, djelimično poništio sporni ugovor i utvrdio je da je ostavioc kao primalac izdržavanja ostavio u isključivo vlasništvo tuženoj kao davaocu izdržavanja ½ svoje imovine kako je precizirano u dispozitivu presude. Općinski sud je iz provedenih dokaza zaključio da nekretnine koje su bile predmet spornog ugovora čine zajedničku bračnu imovinu iz člana 264. Porodičnog zakona koja je nesumnjivo stečena zajedničkim radom tokom trajanja braka između ostavioca i umrle majke tužitelja, kao njegove bivše supruge. Slijedom tog utvrđenja, Općinski sud je cijenio da je pripadajući dio imovine zakonskih nasljednika trebao biti raspoređen shodno pravilima prvog nasljednog reda između zakonskih nasljednika umrle majke tužitelja. Općinski sud je nadalje naveo da, s obzirom da je članom 133. Zakona o naslijeđivanju utvrđeno da zaostavština umrlog prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti, utvrdio da je smrću majke tužiteljâ na ostavioca prešao dio ostavštine i da stoga on nije mogao za života raspolagati nasljednim dijelom ostalih nasljednika. Općinski sud je nadalje utvrdio da je nesporno da su na spornom stanu bivši bračni drugovi ostavioc i majka tužiteljâ imali stanarsko pravo a koje je imalo status – sui generis – prava vlasništva te da te činjenice upućuju da je sporni stan također bio njihova zajednička imovina. U presudi, sud se, poništavajući djelimično sporni ugovor, nije odredio prema visinama udjela u suvlasništvu tužiteljâ budući da oni svoj tužbeni zahtjev u tom smislu nisu precizirali, naglašavajući da oni mogu u postupku eventualne diobe podijeliti imovinu na pripadajuće dijelove. Tužena je Kantonalnom sudu uložila žalbu na presudu Općinskog suda.
4. Kantonalni sud je presudom, broj GŽ:153/05 od 13. juna 2995. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Rev-864/05 od 19. septembra 2006. godine, djelimično uvažio žalbu tužene i preinačio presudu Općinskog suda tako da glasi da se djelimično poništava ugovor o doživotnom izdržavanju i utvrđuje se da je ostavioc tuženoj ostavio u isključivo vlasništvo 7/12 nekretnina koje obuhvaćaju zgradi i kuću kao i dio pristupnog puta dok je tužiteljima pripalo 5/12 iste imovine, a u isključivo vlasništvo je tuženoj pripao sporni stan. U odnosu na izmijenjeni dio prvostepene presude, a u dijelu koji se odnosi na visinu pripadajućih udjela u vlasništvu na imovinu koja je bila predmet raspolaganja sponrnim ugovorom, Kantonalni sud je dao obrazloženje da je i ostavioc bio zakonski nasljednik iza svoje bivše umrle žene te mu po tom osnovu pripada 1/6 ostavinske mase izma umrle budući da ju je nadživio. Kako je nadalje navedeno već je bilo utvrđeno da je on imao svoju polovinu u predmetnoj imovini tako da pravilnim obračunom, izuzimajući sporni stan, on je imao pravo raspolagati sa 7/12 udjela u ovim nepokretnostima. Takvim obračunom udjela Kantonalni sud je tužiteljima utvrdio visinu njihovog udjela od 5/12 u predmetnim nekretninama, izuzev spornog stana. Kantonalni sud je utvrdio da je ostaviocu 27. decembra 1982. godine dodijeljen stan na korištenje da bi nakon toga uslijedilo zaključivanje ugovora o korištenju stana. Također je utvrđeno da je ostavioc kasnije u toku 1985. godine zaključio ugovor o zamjeni stana za drugi stan tj. sporni stan. Uvidom u izvod iz matične knjige umrlih utvrđeno je da je majka tužitelja umrla 8. augusta 1981. godine, dakle prije momenta dodijele stana ostaviocu te se u tom smislu žalba tužene pokazala osnovanom pa je zaključeno da sporni stan predstavlja posebnu imovinu ostavioca, a ne zajedničku bračnu imovinu ostavioca i umrle majke tužiteljâ. Shodno tome, zaključeno je da je ostavioc imao pravo raspolagati sa spornim stanom na način da ga ostavi tuženoj u isključivo vlasništvo. Odgovarajući na revizione navode tužitelja o tome da je ugovor o doživotnom izdržavanju ništav jer nije mogao biti zaključen između bračnih drugova koji su dužni jedni druge izdržavati, Vrhovni sud je naveo da je članom 120. stav 5. Zakona o naslijeđivanju («Službeni list SRBiH», br. 7/80 i 15/80) propisano da ugovor o doživotnom izdržavanju mogu zaključiti i lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju, među koje spadaju i bračni drugovi.
5. Apelanti su naveli da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i član 17. Evropske konvencije, kao i da su diskriminiranu u uživanju ovih prava protivno članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Za apelante je sporno, i po njihovom mišljenju u tome se i ogledaju povrede navedenih prava, što je ostavljen na snazi ugovor o doživotnom izdržavanju koji je morao biti oglašen ništavim, posebno zato jer je pitanje međusobnog izdržavanja bračnih drugova riješeno propisima Porodičnog zakona, te bi zaključivanje ugovora o doživotnom izdržavanju imalo karakter čistog nasljenopravnog ugovora o ostavljanju imovine u korist preživjelog bračnog druga. Zaključivanje takvih ugovora je, porema mišljenju apelanta, ništavno shodno članu 106. i 107. Zakona o naslijeđivanju. Nadalje, apelanti su nezadovoljni načinom na koji je izvršena podjela imovine, a posebno su osporili odlučenje drugostepenog suda da tuženoj utvrdi pravo vlasništva na spornom stanu, s obzirom da je ostavioc sporni stan stekao u braku sa njihovom majkom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Prima facie neosnovanost apelacije
Pravo na pravično suđenje
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant postavlja kao sporno pitanje primjene materjalnog prava, odnosno tumačenja relevantnih zakonskih odredaba na konkretan slučaj. U kontekstu navedenog Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
9. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, a to konkretno znači da je zadatak Ustavnog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. Ispitujući navode apelanata Ustavni sud je utvrdio da je u postupku pred Općinskim sudom proveden temeljit dokazni postupak putem kojeg su utvrđene relevantne činjenice. Primjenom relevantnih odredaba materijalnih zakona sud je donio odluku o djelomičnom poništenju ugovora o doživotnom izdržavanju i utvrdio pravo vlasništva stranama u postupku na način i u obimu koji za apelante očigledno nije bio sporan jer nisu žalbom osporavali presudu Općinskog suda. Drugostepeni sud je uvažavajući žalbu tužene preinačio prvostepenu presudu na način sa kojim apelanti nisu bili zadovoljni s obzirom da su osporili presudu revizijom Vrhovnom sudu. Oni su u svojoj reviziji iznijeli navod o navodnoj ništvosti ugovora za koji je Vrhovni sud dao obrazloženje pozivajući se na član 120 stav 5. Zakona o naslijeđivanju. Redovni sudovi su u ove dvije instance odlučili u udjelima u vlasništvu na spornim nekretninama, a za njih nije bilo sporno da sporni stan nije predstavljao zajedničko vlasništvo ostavioca i njegove umrle žene. Za svoje zaključke sudovi su dali obrazloženja koja ni u jednom segmentu, po mišljenju Ustavnog suda, nisu proizvoljna. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
Ostali navodi
11. U odnosu na navode o povedi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čl. 13. i 17. Evropske konvencije i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je utvrdio da nisu posebno obrazloženi nego se spominju u kontekstu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji je Ustavni sud već razmotrio. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje sa apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati ni u odnosu na navedena prava. Također, Ustavni sud, u ovom kontekstu, uzima u obzir i to da član 13. Evropske konvencije pruža uže garancije od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz niti argument kojim bi potkrijepili svoj navod da su bili diskiriminirani u uživanju navedenih ustavnih prava i prava i zEvropske konvencije.
Ratione materiae dopustivost
12. Apelanti su naveli da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li imovina koja je bila predmet spora predstavlja“dom” apelanata u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju “miješanje” u pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8 Evropske konvencije. Kriterij za određivanje da li se neki prostor može smatrati nečijim domom je intenzitet veza koji je osoba uspostavila sa određenim prostorom (vidi Evropski sud, presuda Gillow protiv UK od 24. novembra 1986. godine). U smislu prethodnog principa, Ustavni sud je utvrdio da apelanti nisu dostavili nikakav argument niti dokaz da je imovina koja je bila predmet raspolaganja spornim ugovorom čije je poništenje traženo predstavljala dom ijednog od apelanata zbog čega je njihova apelacija, u ovom dijelu, ratione materiae inkompatitiblna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić