Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2345/06 (I. M.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2345/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2345/06, rješavajući apelaciju Ibrahima Miljkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Miljkovića podnesena protiv protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-

0-GŽ-06-000-804 od 29. maja 2006. godine i Rješenja Općinskog sudau Velikoj Kladuši broj RS-77/04 od 7. aprila 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Miljković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, koga zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Bosanskog Novog, podnio je 25. jula 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-GŽ-06-000-804 od 29. maja 2006. godine i Rješenja Općinski sud u Velikoj Kladuši ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-77/04 od 7. aprila 2006. godine, te zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji je okončan navedenom presudom.

2. Apelant je, nezadovoljan Rješenjem Sanitex d.o.o Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 01-5/97 od 9. januara 1997. godine kojim je upućen na čekanje, Općinskom sudu 18. marta 1998. godine podnio tužbu za poništenje navedenog rješenja i zaštitu prava iz radnog odnosa. Općinski sud je Presudom broj Pr-4/98 od 9. decembra 2000. godine tužbeni zahtjev usvojio i poništio navedeno rješenje, te obavezao tuženog da apelanta vrati na radno mjesto vozača, odnosno da ga rasporedi na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Pored toga, tuženi je obavezan da apelantu isplati naknadu plaća od dana upućivanja na čekanje pa sve do isplate.

3. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu navodeći da je apelantova tužba neblagovremena. Odlučujući o navedenoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-98/2000 od 14. septembra 2000. godine, žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu sa nalogom da u ponovljenom postupku utvrdi blagovremenost apelantove tužbe, te u zavisnosti od toga odluči o daljnjem toku postupka.

4. U međuvremenu, apelant je podnio zahtjev Kantonalnoj komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu ( u daljnjem tekstu: Komisija) radi utvrđivanja njegovog radno-pravnog statusa. U skladu sa odredbom člana 143. Zakona o radu, postupak pred Općinskim sudom je Rješenjem broj PR-117/2000 od 2. marta 2001. godine prekinut do okončanja postupka pred Komisijom.

5. Komisija je 19. decembra 2003. godine donijela Rješenje broj 09/2-34-446-UP-1/2001 IT kojim je, između ostalog, apelantu priznat status radnika na čekanju. S obzirom da je Zakonom o radu bilo predviđeno da svim zaposlenicima koji su na čekanju taj status prestaje sa 5. majem 2002. godine, Komisija je naložila tuženom da riješi apelantov radno-pravni status.

6. Nakon toga, Komisija je 9. februara 2004. godine vratila spis Općinskom sudu koji je nastavio postupak po apelantovoj tužbi. Općinski sud je Rješenjem broj RS-77/04 od 7. aprila 2006. godine apelantovu tužbu odbacio, jer je utvrdio da je podnesena nakon proteka zakonom propisanog roka. U navedenom rješenju Općinski sud je naveo da je čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90, te «Službeni list Republike Bosne i Hercegovine», br. 2/92, 13/94 i 20/95) koji je u vrijeme podnošenja tužbe bio u primjeni, propisano da radnik ima pravo na podnošenje zahtjeva i prigovora radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu tog prava. Osim, toga radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa ili ako taj organ u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva ili prigovora, nije donio odluku, ima pravo da u roku od 15 dana podnese tužbu nadležnom sudu. S obzirom da apelant u navedenim rokovima nije podnio prigovor poslodavcu, kao ni tužbu nadležnom sudu, Općinski sud je zaključio da je apelantova tužba neblagovremena. Pored toga, Općinski sud je naveo da, i pod pretpostavkom da je na apelantov slučaj primijenjen član 54. Zakona o izmjenama i dopunana Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 32/00 -u daljnjem tekstu: Zakon), a u skladu sa članom 45. stav 3. Zakona i članom 103. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» broj 43/99), kojim je propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, i u tom slučaju bi apelantova tužba bila neblagovremena. Ovo stoga jer je osporeno rješenje apelant primio 9. januara 1997. godine, a tužbu Općinskom sudu podnio 18. marta 1998. godine.

7. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je, Rješenjem broj 001-0-GŽ-06-000 804 od 29. maja 2006. godine, žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.

8. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno pravo na rad i na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant vidi u nezakonito donesenim odlukama jer, i pored toga što formalno-pravno nije podnio tužbu u roku, smatra da su sudovi morali voditi računa da se radilo o vremenu kada je još uvijek na snazi bila neposredna ratna opasnost i kada se komuniciralo usmeno. Pored toga, apelant smatra da je postupak u njegovom predmetu trajao nerazumno dugo budući da se radilo o radnom sporu koji prema odredbama Zakona o parničnom postupku spada u hitne postupke.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti apelantove tužbe, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa, ili opravdati nemogućnost njenog blagovremenog podnošenja, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju, apelant je nezadovoljan rješenjem kojim je upućen na čekanje, a koje je primio 9. januara 1997. godine, Općinskom sudu podnio tužbu 18. marta 1998. godine radi zaštite prava iz radnog odnosa. U provedenom postupku Općinski sud je utvrdio da je apelant propustio da tužbu za poništenje rješenja o upućivanju na čekanje i naknadu plata za period čekanja posla podnese u zakonom propisanom roku, te je tužbu odbacio kao neblagovremenu, što je Kantonalni sud potvrdio osporenim rješenjem broj 001-0-GŽ-06-000 804 od 29. maja 2006. godine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u međuvremenu dobio i rješenje Komisije broj 09/2-34-

446-UP-1/2001 IT od 19. decembra 2003. godine kojim mu je utvrđen status radnika na čekanju posla i obavezan tuženi da riješi apelantov radno-pravni status. Međutim, Ustavni sud zapaža da iako tuženi nije ništa uradio na izvršenju ovog rješenja, apelant u vezi s tim nije koristio bilo koji pravni lijek koji je imao na raspolaganju da to izvršenje izdejstvuje. S obzirom na navedno, Ustavni sud smatra da za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu, bez obzira na koje se pravo garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom apelant žali.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić