Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3323/06 (A.D.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3323/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3323/06, rješavajući apelaciju A.D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.D. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Kž-06-000255 od 26. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj Kp-

727/05 od 15. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mramora, podnio je 14. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Kž-06-000255 od 26. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Kp-

727/05 od 15. maja 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj Kp-727/05 od 15. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Kž-06-000255 od 26. septembra 2006. godine, apelant je oglašen krivim zbog dva krivična djela – laka tjelesna ozljeda – iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je, nakon što mu je za svako od počinjenih krivičnih djela utvrđena kazna zatvora u trajanju od po tri mjeseca, za oba krivična djela utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju pet mjeseci i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine po pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Oštećeni su radi ostvarivanja imovinsko pravnog zahtjeva upućeni na parnični postupak, a apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 140,00 KM i paušala u iznosu od 30,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U pogledu troškova za svjedoka A.M. određeno je da će sud odlučiti posebnim rješenjem.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud na osnovu izvedenih dokaza koje je cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrdio relevantno činjenično stanje. Istaknuto je da su radnjama koje je apelant preduzeo u potpunosti ostvarena obilježja bića dva krivična djela-lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. KZ FBiH. Navedeno iz razloga jer je apelant 1. febrauara 2005. godine oko 17,30 sati u Tuzli u supermarketu koji se nalazi u sklopu robne kuće Omega, nakon verbalnog konflikta sa T.H. radnikom na obezbjeđenju, zbog ulaska u objekat bez korpe, iznenada T.H. zadao udarac glavom u predio lica od kog udarca je T.H. zadobio laku tjelesnu ozljedu u vidu manjeg krvnog podliva gornje usne i zubnog nastavka gornje vilice desno čeono (sprijeda). Kada je apelantu prišao M.M. također zaposlen kao radnik obezbjeđenja kako bi pomogao T.H. apelant je istom zadao udarac stisnutom pesnicom ispod lijevog oka nanijevši mu tjelesnu ozljedu u vidu uboja ili ugruvotine lijevog jagodičnog dijela lica.

4. Općinski sud je naveo da je apelant prigovarao iskazima saslušanih svjedoka tvrdeći da A.M nije govorio istinu, a iskazima svjedoka T.H. i M.M je prigovarao djelimično. Međutim istaknuto je da je sud iskazima oštećenih kao svjedoka T.H. i M.M poklonio vjeru jer su međusobno o istim činjenicama podudarni, dopunjuju se, među njima nema kontradiktornosti, a imaju uporište u iskazu vještaka medicinske struke i u njegovom pisanom nalazu i mišljenju. Sud je također poklonio vjeru iskazu svjedoka A.M. osim u dijelu u kome navodi da je apelant laktom udario T.H. u lice jer su takvi navodi u suprotnosti i sa navodima samog apelanta. Konstatovano je da je apelant iznoseći svoju odbranu naveo da je T.H. udario čelom-glavom u nos što je potvrdio i oštećeni T.H. kao svjedok pa sud smatra da je ovakvo svjedočenje svjedoka A.M. rezultat položaja iz koga je posmatrao događaj te da je očigledno da nije vidio čime je apelant udario T.H. u lice jer je i sam apelant priznao da je upravo glavom odnosno čelom udario oštećenog u lice.

5. Ocijenjeno je da su neprihvatljivi navodi apelanta da je oštećenog T.H. udario zato jer se morao braniti. U vezi s tim apelant je u svojoj odbrani naveo da su se on i T.H. počeli gurati. Međutim sud je naveo da iz navoda odbrane očigledno proizlazi da apelant nije postupao u nužnoj odbrani jer nije bio napadnut obzirom da je i sam naveo da je u toku verbalnog kontakta udario oštećenog T.H. čelom u nos. Stoga je sud našao da su neprihvatljivi navodi odbrane apelanta o tome da je postupio na način da bi se branio.

6. Općinski sud je poklonio vjeru iskazu vještaka medicinske struke i njegovom pisanom nalazu i mišljenju jer je dat na osnovu medicinske dokumentacije od strane stručnog nepristarsnog lica. Istaknuto je da nalazu i mišljenju navedenog vještaka apelant nije prigovorio.

7. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je, razmotrivši pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenoj presudi, a u vezi sa žalbenim prigovorima apelanta, našao da je prvostepeni sud na temelju činjenica i dokaza na koje se pozvao u obrazloženju presude, izveo pravilan zaključak, da je apelant učinio radnje izvršenja za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim.

8. Apelant je naveo da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da su u potpunosti netačni navodi svjedoka A.M. i da su nejasni razlozi suda zbog kojih je skoro u potpunosti poklonio vjeru iskazu navedenog svjedoka. Po mišljenju apelanta redovni sudovi u svojim odlukama nisu na jasan način obrazložili razloge zbog kojih nisu uvažili navode apelanta.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u predmetnom postupku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

12. U vezi navedenog, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud proveo dokazni postupak, te izvedene dokaze cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je apelant počinio dva krivična djela-lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. KZ FBiH. Pri tome je Općinski sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge navodeći zbog čega je poklonio vjeru iskazima oštećenih kao svjedoka, svjedoka A.M., iskaza vještaka medicinske struke i njegovom pisanom nalazu i mišljenju. Općinski sud je također dao jasne razloge zbog čega nije prihvatio navode odbrane. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud odlučujući po žalbi apelanta cijenio sve žalbene navode dajući pri tome detaljno i jasno obrazloženje zašto je iste odbio. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3323/06 (A.D.) | Sudska praksa | Aktio