Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-389/08 (SM «PROMET» DOO)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-389/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 389/08, rješavajući apelaciju SM «PROMET» DOO Pelagićevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija SM «PROMET» DOO Pelagićevo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-1000/04 od 19. decembra 2007. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave Republike Srpske, odbora za rješavanje poreskih žalbi, broj 01/0104/II-450-
484/04 od 20. avgusta 2004. godine, i Rješenja Poreske uprave, sektora za istrage i kontrolu velikih poreskih obveznika, broj 01/001/014-55/04 od 4. maja 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. SM «PROMET» DOO (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pelagićeva, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-1000/04 od 19. decembra 2007. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave Republike Srpske, Odbora za rješavanje poreskih žalbi, broj 01/0104/II-450-484/04 od 20. avgusta 2004. godine (u daljnjem tekstu: Odbor), i Rješenja Poreske uprave, Sektora za istrage i kontrolu velikih poreskih obveznika (u daljnjem tekstu: Sektor), broj 01/001/014-55/04 od 4. maja 2004. godine. Apelant je, podneskom od 31. oktobra 2008. godine, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje Rješenja Sektora, broj 01/001/014-55/04 od 4. maja 2004. godine, stavljanjem van snage Rješenja o naplati poreskih obaveza iz novčanih sredstava, broj 06/1.05/0702-45.6-691/04 od 27. avgusta 2008. godine.
2. Rješenjem Sektora, broj 01/001/014-55/04 od 4. maja 2004. godine, apelantu je naloženo da glavni dug poreskih obaveza u iznosu od 351.736,83 KM i kamata na taj dug u iznosu od 221.843,49 KM plati u roku od 10 radnih dana od dana uručenja rješenja, uz upozorenje na prinudnu naplatu i njene posljedice.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Odboru. Rješenjem Odbora, broj 01/0104/II-
450-484/04 od 20. avgusta 2004. godine, odbijena je žalba apelanta. U obrazloženju rješenja je navedeno da dopuna žalbe od 30. juna 2004. godine nije razmatrana, obzirom da je podnijeta po proteku roka za izjavljivanje žalbe, propisanog odredbom člana 95. Zakona o poreskoj upravi («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 51/01, u daljnjem tekstu: ZPU); da je prvostepeni organ izvršio kontrolu poslovanja apelanta za period od 6. jula 2001. godine do 31. marta 2004. godine, o čemu je 27. aprila sačinjen zapisnik i uručen apelantu 3. maja 2004. godine, a da apelant na njega nije imao primjedbi; da iz tog zapisnika proizlazi da utvrđene nepravilnosti i neblagovremena uplata dospjelih poreskih obaveza, radi čega je obračunata kamata na te obaveze prema odredbi čl. 85. i 88. ZPU, tako što je za obaveze nastale do 31. decembra 2001. godine obračunata kamatna stopa od 0,1% dnevno, a nadalje je primijenjena stopa od 0,05% denevno, shodno odredbama o otpisu potraživanja, pa da žalbeni prigov da dispozitiv prvostepenog rješenja nije suprotan njegovom obrazloženju, jer da je članom 61. stav 3. ZPU propisano da rješenje o plaćanju sadrži naznaku da u slučaju neplaćanja obaveza u datom roku, Poreska uprava bez daljeg obavještavanja pristupa prinudnoj naplati uz uvećanje obaveze za 10% na ime posebne takse i 5% troškova postupka, na šta je poreski obveznik upozoren, u skladu sa članom 64. stav 2. ZPU, u stavu 3. dispozitiva prvostepnog rješenja.
4. Rješavajući po tužbi apelanta u upravnom sporu koji je pokrenuo protiv rješenja Odbora, broj 01/0104/II-450-484/04 od 20. avgusta 2004. godine, Vrhovni sud je donio Presudu, broj U-1000/04 od 19. decembra 2007. godine, kojom je odbio tužbu apelanta kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da nisu osnovani navodi tužbe u pogledu navodnog onemogućavanja zakonskog zastupnika apelanta da učestvuje u prvostepenom postupku. Naime, iz zapisnika o obavljenoj inspekcijskoj kontroli jasno proizlazi da je to lice učestvovalo u vršenju kontrole, a iz zapisnika ne proizlazi da je zakonski zastupnik apelanta ukazivao na tu okolnost, te je zapisnik uredno primio bez ikakvih primjedbi na njega. U pogledu navoda o preplati iz osnova utvrđivanja nesaglasnosti Uredbe o plaćanju maloprodajne takse (vidi Ustavni sud RS, broj U-34/99 od 19. februara 2001. godine) sa Ustavom Republike Srpske i zakonom, Vrhovni sud je našao da u takvoj situaciji, za stvarno postojanje preplate, nije dovoljno to da je poreski obveznik smatra preplatom i kao takvu je evidentira u svojoj poslovnoj dokumentaciji. Obzirom na odredbe čl. 67. i 68. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 29/94-97/04), po ocjeni Vrhovnog suda, poreski obveznik je bio dužan nadležnom poreskom organu podnijeti zahtjev za vraćanje ili buduće uračunavanje iznosa za koji smatra da se odnosi na preplatu, jer se taj postupak pokreće i vodi isključivo na zahtjev stranke. Dakle, ukoliko nema rješenja o utvrđivanju preplate, nije moguće primijeniti pravila o automatskim poreskim odbicima. Dalje, Vrhovni sud je utvrdio da su neosnovani i navodi apelantove tužbe izneseni u pravcu nenadležnosti inspektora za donošenje prvostepenog rješenja. Okolnost da je je Rješenjem Ustavnog suda RS broj U-59/04 od 29. novembra 2006. godine, pa i kasnijom odlukom istog broja, od 1. juna 2007. godine («Službeni glasnik RS» broj 5/07), utvrđena nesaglasnost sa Ustavom i zakonom odrdaba člana 7. i 111. Pravilnika, nema uticaja na zaključak u pravcu nadležnosti inspektora za donošenje rješenja o plaćanju poreskih obaveza. Konačno, u pogledu navoda apelantove tužbe da Odbor, pri donošenju drugostepenog rješenja, nije uzeo u obzir navode iznesene u dopuni žalbe, Vrhovni sud je zaključio da, imajući u vidu da je sadržaj dopune žalbe, u suštini, identičan razlozima tužbe (navodna ništavost rješenja, nadležnost inspektora, načelo saslušanja stranke, navodna preplata i automatski odbitak), koji su ocijenjeni neosnovanim, da takva odredba postupka nije imala za obavezu poništenja osporenog akta.
5. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od
23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je utvrđeno da apelant, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Dakle, kako se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz odredbi Zakona o poreskoj upravi, te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se radi o zloupotrebi prava, slijedi da da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa žalbenim navodima apelanta u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud Ustavni sud podržava praksu po kojoj postupak plaćanja obveza koje proizilaze iz poreskog (javnog) prava ne spada u djelokrug prava zagarantiranih člankom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, osim u slučaju zloupotrebe (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 8/02 i mutatis mutandis odluku o dopustivosti, AP-669/03, od 17. marta 2004. godine). Shodno tome, a budući da je apelantova obaveza na uplatu poreza zasnovana na relevantnim odredbama Zakona o poreskoj upravi, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na zloupotrebu prava, Ustavni sud zaključuje da se i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić