Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-587/07 (N. B.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-587/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 587/07, rješavajući apelaciju Nešada Banjanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nešada Banjanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-

1115/03 od 6. decembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, broj 01-361-268/02 od 21. jula 2003. godine, i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Opštine Zvornik broj 04-361-139/01 od 23. maja 2003. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nešad Banjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beča, Austrija, koga zastupa Nedžad Imamović, advokat iz Tuzle, podnio je 13. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud, broj U-1115/03 od 6. decembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za prostorno uređenje), broj 01-361-268/02 od 21. jula 2003. godine, i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Opštine Zvornik (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za prostorno uređenje), broj 04-361-139/01 od 23. maja 2003. godine.

2. Presudom Vrhovnog suda, broj U-1115/03 od 6. decembra 2006. godine, odbijena je tužba apelanta podnesena protiv Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, broj 01-361-268/02 od 21. jula 2003. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje, broj 04-361-139701 od 23. maja 2003. godine, kojim je odlučeno da se odbije apelantov prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem tog organa, broj 04-361-139/01 od 9. maja 2002. godine.

3. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje, broj 04-361-139/01 od 23. maja 2002. godine, je odlučeno da se odbije prijedlog apelanta za obnovu postupka okončanog rješenjem tog organa, broj 04-361-139/01 od 9. maja 2002. godine, a kojim je ODP «Agroprom» Zvornik izdato odobrenje za izgradnju stambeno poslovne zgrade u Kozluku na građevinskoj parceli pobliže označenoj u tački jedan izreke rješenja. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je, nakon provedenog postupka, utvrđeno da nije osnovan zahtjev za ponavljanje postupka, jer u postupku koji je prethodio donošenju rješenja kojim se odobrava izgradnja poslovno stambene zgrade u Kozluku, utvrđene su sve odlučne činjenice koje su od značaja za donošenje rješenja. Naime, u spis je priložen zemljišno knjižni uložak broj 928 i1102, u kome je UPI «Agroprom»-OOUR «Maloprom» Zvornik, a čiji je pravni sljedbenik «Agroprom» Zvornik, upisan sa pravom korištenja sa 1/1 a na kojeg je predmetno zemljište prešlo na osnovu rješenja o eksproprijaciji, broj 473-223/78-05 od 12. septembra 1978. godine, koje je postalo pravosnažno 21. januara 1980. godine. Dalje je navedeno da je, obzirom da se radi o zemljištu u društvenoj svojini, pribavljeno mišljenje kancelarije Visokog predstavnika, od 29. aprila 2002. godine i 30. marta 2001. godine. Činjenica da je apelant podnio zahtjev za deeksproprijaciju zemljišta na kome je izdato odobrenje za izgradnju ne može biti osnov za obnovu postupka, jer se radi o novoj činjenici koja nije postojala u vrijeme donošenja odobrenja za gradnju, obzirom da je zahtjev za deeksproprijaciju podnesen 24. septembra 2002. godine.

4. Vrhovni sud je utvrdio da je tuženo Ministarstvo za prostorno uređenje u postupku koji je prethodio donošenju osporenog Rješenja, broj 01-361-268/02 od 21. jula 2003. godine, kojim je odbijena apelantova žalba na Rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje, broj 04-361-139/01 od 23. maja 2002. godine, pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje i na isto pravilno primijenilo materijalno pravo i o svemu dalo valjane razloge. Naime, odredbama člana 234. stav 1. tačka 1. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 13/02) propisano je da će postupak, okončan rješenjem protiv koga nema redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku, obnoviti ako se sazna za nove činjenice ili se nađe ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi sami ili u vezi sa već izvedenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja, da su te činjenice ili dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku. Dalje se navodi da iz utvrđenih činjenica i priloga u spisu nesporno proizlazi da je zahtjev za ponavljanje postupka podnesen poslije podnesenog zahtjeva za deekproprijaciju nadležnom organu, 24. septembra 2002. godine, a odobrenje za izgradnju građevinskog objekta doneseno je Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje, broj 04-361-139/01- od 9. maja 2002. godine. Predmetno zemljište je postalo društvena svojina aktom o eksproprijaciji, na osnovu Rješenja broj 473-223/78-05 od 12. septembra 1978. godine koje je postalo pravosnažno 25. januara 1980. godine, dakle na način predviđen odredbama člana 20. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

5. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Ustavni sud zapaža da su odluke organa uprave, kao i presuda Vrhovnog suda, koje apelant pobija u svojoj apelaciji, donesene u postupku rješavanja o prijedlogu za ponavljanje postupka u kojem su nadležni organi ispitivali da li postoje zakonski uslovi za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje, broj 04-361-139/01 od 9. maja 2002. godine. Navedenim odlukama je utvrđeno da je apelantov zahtjev za ponavljanje postupka neosnovan.

8. Ustavni sud se, pri ocjeni da li je predmetni postupak obuhvaćen garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da je odgovor na ovo na pitanje, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.) Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.

9. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka («procedure»), u kojem je odlučivano o prijedlogu apelanta za ponavljanje postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje njegovih građanskih prava i obaveza.

10. Ustavni sud primjećuje da se u postupku pred Odjeljenjem za prostorno uređenje Opštine Zvornik, u kojem je doneseno Rješenje, broj 04-361-139/01 od 23. maja 2003. godine, kao i u postupku pred Ministarstvom za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske u kojem je doneseno rješenje, broj 04-476-1/03 od 13. maja 2003. godine, kao i u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom Republike Srpske u kojem je donesena Presuda, broj U-1115/03 od 6. decembra 2006. godine, nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama koje štiti član 6. stav 1. Evropske konvencije. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se postupci u kojem su donesene odluke koje su predmet ove apelacije, ne tiču utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu garancija prava na pravično suđenje. U navedenom postupcima se odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima odnosno samo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, pa stoga ishod takve procedure ni na koji način nije mogao biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Stoga, takvi postupci ne uživaju zaštitu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

11. Prema tome, apelant se ne može pozivati na povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku u kojem nije odlučivano o njegovim građanskim pravima i obavezama, već o tome da li će biti odobren ponovni postupak ili ne.

12. Ustavni sud dalje konstatira da se, s obzirom da se u predmetnom postupku odlučivalo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, predmetni postupak, u kom se dakle isključivo odlučivalo o procesnim pitanima, nije odnosio na apelantova imovinska prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-587/07 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio