Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2186/07 (I. A.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2186/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2186/07, rješavajući apelaciju Ibrahima Aličkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Aličkovića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-000 272 od 8. juna 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-726/05 od 23. novembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću, broj RS-30/02 od 1. avgusta 2005.
godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Aličković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je, 25. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 272 od 8. juna 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-726/05 od 23. novembra 2005. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-30/02 od 1. avgusta 2005. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj broj RS-30/02 od 1. avgusta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda, broj Gž-726/05 od 23. novembra 2005. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta kojom je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod AD za inženjering «Graditelj» iz Teslića (u daljnjem tekstu: tuženi), da se tuženi obaveže da apelanta vrati na posao, raspoređujući ga na njegovo ranije radno mjesto, u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima i mogućnostima tuženog, te da mu tuženi naknadi izgubljenu dobit u periodu od kada nije radio do povratka na posao sa pripadajućom zakonskom kamatom. Istim rješenjem odbačen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu se izmire sve obaveze iz penzijskog i invalidskog osiguranja zbog apsolutne nenadležnosti suda da odlučuje o takvom zahtjevu.
3. U obrazloženju rješenja Osnovnog suda je navedeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme do 4. maja 1992. godine kada je prestao da radi zbog opštepoznatih ratnih okolnosti tako što je usmeno upućen na čekanje, tuženi mu nije uručio rješenje o prestanku radnog odnosa, niti drugo rješenje u vezi sa njegovim radno-pravnim statusom, da je tuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa 9. jula 1996. godine i istakao ga na svojoj oglasnoj tabli, da se apelant nije obraćao tuženom pismenim zahtjevom za vraćanje na posao, a da je sudsku zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa zatražio podnoseći tužbu Osnovnom sudu 9. jula 2002. godine. Osnovni sud je utvrdio da je apelantu rok za podnošenje tužbe za zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa iz odredbe člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90, u daljnjem tekstu: ZOPRO) počeo teći od dana kada je apelant objektivno bio u mogućnosti da shvati da su mu prava iz radnog odnosa povrijeđena i da traži internu i zaštitu, a što je najkasnije dan ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine. Na osnovu navedenog Osnovni sud je zaključio da je tužba neblagovremena, jer je podnesena nakon proteka zakonom propisanog prekluzivnog roka.
4. Okružni sud je potvrdio odluku prvostepenog suda prihvatajući ispravnim stav Osnovnog suda o neblagovremenosti apelantove tužbe na osnovu člana 83. ZOPRO, zbog činjenice da apelant kod tuženog nije radio od 4. maja 1992. godine, da je tuženi rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu donio 9. jula 1996. godine i da apelant nije tražio internu i sudsku zaštitu u rokovima propisanim navedenom zakonskom odredbom ni nakon ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti. S obzirom na navedeno, Okružni sud je smatrao da apelantu nisu povrijeđena prava zagarantovana članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija.)
5. Vrhovni sud je Rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000 272 od 8. juna 2007. godine, odbio reviziju apelanta, ocijenivši da je stanovište nižestepenih sudova pravilno i na zakonu zasnovano. Vrhovni sud je istakao da propust tuženog da apelantu uruči pismenu odluku o prestanku radnog odnosa nije oslobodio apelanta obaveze da se u zakonom propisanim rokovima, nakon saznanja o prestanku radnog odnosa, obrati tuženom, a zatim sudu za zaštitu prava. Apelant je već 4. maja 1992. godine morao znati da je njegovo pravo povrijeđeno, jer od tada nije radio i nije ostvarivao prava po osnovu rada. Dalje je u obrazloženju navedeno da apelant od tuženog nije tražio internu zaštitu toga prava, a sudsku zaštitu je zatražio tek po proteku 10 godina od kada je prestao raditi, odnosno 6 godina od prestanka ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti. Stoga je apelantova tužba u konkretnoj pravnoj stvari neblagovremena saglasno odredbi člana 83. stav 1. ZOPRO, jer je podnesen po proteku roka od 15 dana od dana saznanja za povredu prava, odnosno od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti.
6. Vrhovni sud je dalje naveo da zbog vremenskog ograničenje za ostvarenje prava po osnovu rada, propisanog odredbama zakona koji regulišu radne odnose, o neblagovremenom zahtjevu apelanta se nije moglo odlučivati. O propisanim prekluzivnim rokovima u radnom sporu sud mora voditi računa po službenoj dužnosti, njihovim propuštanjem gubi se pravo na tužbu, ali i samo pravo u materijalnom smislu, te da načelo pravne sigurnosti ne dozvoljava meritorno rješavanje o neblagovremenoj tužbi, bez obzira da li je radni odnos prestao nezakonito. Vrhovni sud je, također, naveo da apelantu nisu povrijeđena prava zagarantovana članom 6. stav 1. Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). .
7. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđeni njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
9. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom.
10. U konkretnom slučaju, apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev- 06-000 272 od 8. juna 2007. godine, kojim je potvrđeno Rješenje Okružnog suda, Gž-726/05 od 23. novembra 2005. godine, a kojim je potvrđeno Rješenje Osnovnog suda, broj RS-30/02 od 1. avgusta 2005. godine, kojim je odbačena apelantova tužba jer je utvrđeno da je apelant propustio podnijeti prigovor poslodavcu u vezi sa kršenjem njegovih prava iz radnog odnosa, u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu, kako je to propisanom članom 80. ZOPRO, koji je u relevantno vrijeme bio na snazi. Korištenje ovog pravnog lijeka u zakonom propisanom roku, uslov je za ostvarenje sudske zaštite, kako je to propisano članom 83. istog zakona.
11. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta i osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio prigovor čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i odluka broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine). Ustavni sud ukazuje da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, onemogućava zakonom propisane organe i redovne sudove da pruže djelotvornu zaštitu.
12. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nepodnošenjem prigovora tuženom nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te redovni sudovi u postupku u kojem su donesene osporene odluke, nisu mogli meritorno odlučivati o apelantovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić