Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2516/06 (S. S.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2516/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine,, u predmetu broj AP 2516/06, rješavajući apelaciju Sejfudina Sejdinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sejfudina Sejdinovića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-U-06-
000 009 od 27. juna 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, broj 05-050-01-1260/05 od 23. novembra 2005. godine, i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Modriča, broj 05-050-26-01-214/04 od 15. juna 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Sejfudin Sejdinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, kojeg zastupa punomoćnik Safet Kapetanović iz Šamca, podnio je 25. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-U-06-000 009 od 27. juna 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstva), broj 05-050-01-1260/05 od 23. novembra 2005. godine, i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Modriča (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-26-01-214/04 od 15. juna 2004. godine.
2. Rješavajući po zahtjevu apelanta za vraćanje u posjed stana u ulici Pere Bosića br. 50, u Šamcu, Odsjek je donio zaključak, broj 05-050-26-01-214/04 od 15. juna 2004. godine, kojim je odbacio njegov zahtjev. U obrazloženju zaključka Odsjek je naveo da je 10. oktobra 2003. godine apelant dostavio podnesak Odsjeku u kojem je priložio fotokopiju zahtjeva za povrat svog stana koji je u njegovo ime podnijela S.M. te fotokopiju uručenja i primitka od strane pošte u Zagrebu i UNHCR-a. Na osnovu ovog podneska apelanta, Odsjek je donio predmetni zaključak u kojem je naveo da zahtjev apelanta, za koji tvrdi da ga je predao putem UNHCR-a, nikada nije dostavljen poštom na adresu Odsjeka, niti lično od strane apelanta, niti je u djelovodniku Odsjeka zaprimljen ikakav akt na ime apelanta.
3. Apelant je protiv zaključka Odsjeka, broj 05-050-26-01-214/04 od 15. juna 2004. godine, izjavio žalbu, ali je Ministarstvo donijelo rješenje, broj 05-050-01-1260/05 od 23. novembra 2005. godine, kojim je odbilo njegovu žalbu kao neosnovanu. Ministarstvo je obrazložilo da ovjerene fotokopije zahtjeva za povrat stana i dokazi o prijemu zahtjeva od strane UNHCR-a koje je apelant dostavio, dokaz su samo da je zahtjev za povrat dostavljen UNHCR-u, a ne da je isti zaprimljen u Ministarstvu, te da se ne može prihvatiti kao dokaz da je zahtjev podnesen nadležnom organu u zakonskom roku, budući da je isti apelant bio dužan dostaviti Odsjeku do 19. aprila 2000. godine ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) do 19. juna 2000. godine, a kako je propisano Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, i 65/01-u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).
4. Rješavajući po tužbi apelanta u upravnom sporu koji je pokrenuo protiv rješenja Ministarstva, broj 05-050-01-1260/05 od 23. novembra 2005. godine, Okružni sud je donio presudu, broj 013-0-U-06-000 009 od 27. juna 2006. godine, kojom je tužbu odbio kao neosnovanu, uz obrazloženje da su nižestepeni organi pravilno odlučili o zahtjevu apelanta za povrat predmetnog stana.
5. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 15. Zakona o prestanku primjene propisano da se zahtjev za vraćanje stana podnosi nadležnom organu Ministarstva u opštini u kojoj se stan nalazi. Uputstvom o primjeni članova 8. do 11. i članova 15. do 18. navedenog Zakona («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 1/99) regulisano je, između ostalog, da se zahtjev za povrat stana podnosi u dva primjerka lično, putem punomoćnika ili poštom. Ustavni sud, također, napominje da je u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene određeno da je kranji rok za podnošenje zahtjeva za povrat kod nadležnog organa Ministarstva bio 19. aprila 2000. godine, odnosno kod CRPC-a 19. juni 2000. godine. U konkretnom slučaju utvrđeno je da apelant nije dokazao da je zahtjev za povrat podnio nadležnom organu u zakonskom roku, već da je zahtjev podnio UNHCR-u, te da navedeni zahtjev nikada nije dostavljen nadležnom organu Ministarstva, po kojem bi ovaj organ postupao. Dakle, propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana nadležnom organu u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić