Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2739/08 (U.T)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2739/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici koja je održana 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2739/08, rješavajući apelaciju U.T., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija U.T. koja je podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-63/04 od 22. maja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-91/03 od 27. novembra 2003. godine zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi koji su mogući prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. U.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kog zastupa Miroslav Ristić, advokat iz Doboja, podnio je 8. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-63/04 od 22. maja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-91/03 od 27. novembra 2003. godine.

2. Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-

1060/02 od 19. maja 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba koja je izjavljena protiv Rješenja Službe za urbanizam, obnovu, stambene i komunalne poslove Opštine Maglaj (u daljnjem tekstu: Služba) broj 01/IV-3-23-2226/02 od 8. avgusta 2002. godine kojim je odbačen apelantov zahtjev za povraćaj u posjed stana koji se nalazi u ulici Aleja narodnih heroja S-1 6/34 u Maglaju kao neblagovremen. U obrazloženju svog rješenja Služba je navela da je odredbama člana 18e Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da nosilac stanarskog prava na uništenom i oštećenom stanu može, izuzetno od odredbi člana 5 ovog zakona, da podnese zahtjev za povraćaj stana do 30. juna 2002. godine. S obzirom na to da je apelant zahtjev za povraćaj predmetnog stana podnio 10. jula 2002. godine, Služba je navela da je, u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, apelantov zahtjev za povraćaj predmetnog stana u posjed neblagovremen.

3. Protiv Rješenja Ministarstva broj 12-23-1060/02 od 19. maja 2008. godine apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj U-91/03 od 27. novembra 2003. godine odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. Kantonalni sud je, obrazlažući presudu koja je osporena, ponovio razloge nižestepenih upravnih organa o prekluzivnosti roka za povraćaj stana u posjed, čijim se protekom to pravo gubi.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi koja je izjavljena protiv presude Kantonalnog suda, donio Presudu broj Už-63/04 od 22. maja 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pravilno odbio apelantovu tužbu i za taj svoj zaključak dao je isto obrazloženje kao i sud.

5. Apelant smatra da mu je odlukama koje su osporene povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju. S ciljem opravdavanja neblagovremenosti podnošenja zahtjeva za povraćaj predmetnog stana, apelant navodi da je zahtjev za povraćaj podnio Ombudsmanu za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ombudsman) unutar zakonom propisanog roka, odnosno 30. januara 1998. godine i da je, kao neuka stranka, u smislu Zakona o upravnom postupku, trebao da bude upozoren da je Ombudsman nenadležan za rješavanje njegovog zahtjeva, odnosno da je Ombudsman trebao da proslijedi njegov zahtjev na rješavanje nadležnom organu. Kako se to nije desilo, apelant je zahtjev za povraćaj predmetnog stana ponovo podnio 10. jula 2002. godine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) Apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mogući prema zakonu.

7. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana koji je propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Shodno članu 5 Zakona o prestanku primjene, rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stanova koji su proglašeni napuštenim je 4. juli 1999. godine, te 4. oktobar 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim, a članom 18e istog zakona predviđeno je da nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od odredbe člana 5 ovog zakona, da podnese zahtjev za povraćaj stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, što znači zaključno sa 30. junom 2002. godine. U konkretnom slučaju, odlukama koje su osporene utvrđeno je da je apelant podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed 10. jula 2002. godine, odnosno nakon što je protekao rok koji je propisan zakonom. Apelant navodi da je zahtjev za povraćaj podnio Ombudsmanu unutar zakonom propisanog roka, odnosno 30. januara 1998. godine i da je, kao neuka stranka, u smislu Zakona o upravnom postupku, trebao da bude upozoren da je Ombudsman nenadležan za rješavanje njegovog zahtjeva. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud konstatuje da je tačno da organ uprave ima obavezu da pruža pravnu pomoć neukoj stranci (član 15 Zakona o upravnom postupku, «Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99) i da je dužan, u slučaju nenadležnosti, da na to ukaže podnosiocu podneska, te ga uputi nadležnom organu (član 24 stav 2, u vezi sa članom 65 st. 3 i 4 Zakona o upravnom postupku). Međutim, uvidom u spise predmeta i dokumentaciju koja je dostavljena uz apelaciju, Ustavni sud je utvrdio da je predmet akta koji je apelant podnio 30. januara 1998. godine Ombudsmanu «žalba o povredi ljudskih prava», a ne zahtjev za vraćanje stana u posjed, te da iz tih razloga Ombudsman, sve i da je riječ o upravnom organu, ne bi imao obavezu da ga proslijedi drugom organu, kao i to da Ombudsman za ljudska prava Bosne i Hercegovine nije upravni organ i da ga ne obavezuju ove zakonske odredbe. Sem toga, čak i da je zahtjev podnesen Ombudsmanu u zakonskom roku, to ne opravdava apelanta, jer je informacija o tome ko je nadležan da odlučuje o zahtjevu za vraćanje stana u posjed sadržana u Zakonu o prestanku primjene, a koji je objavljen u «Službenim novinama FBiH», kao i u svim medijima. Objavljivanje relevantnih informacija u medijima je trajalo više od godinu i po dana, a rok za podnošenje zahtjeva je u nekoliko navrata produžen.

9. Dakle, da bi se u postupku pred Ustavnim sudom raspravljalo o povredi prava koja su zaštićena Ustavom apelant je morao blagovremeno da podnese zahtjev za povraćaj stana u posjed ili da opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01; i AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Kako apelant nije podnio blagovremeno zahtjev za povraćaj predmetnog stana, niti je uspio da opravda ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva Službi nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno, van roka, podnio zahtjev na osnovu kog nadležni organi i Kantonalni i Vrhovni sud nisu mogli da meritorno odlučuju, jer on nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mogući prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2739/08 (U.T) | Sudska praksa | Aktio