Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3306/06 (E. G.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3306/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3306/06, rješavajući apelaciju Edhema Gluhića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edhema Gluhića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1207/05 od 28. septembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Edhem Gluhić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupa Armina Gičević, advokat iz Zenice, podnio je 12. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1207/05 od 28. septembra 2006. godine.

2. Apelant je pred Općinskim sudom u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar, Kantonalne administrativne službe u Zenici (u daljnjem tekstu: tuženi) pokrenuo parnični postupak radi isplate penzija. Rješavajući po tužbi apelanta, Općinski sud donio je presudu, broj P-22/04 od 9. juna 2005. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu, za period od 1. januara 2001. godine do 1. maja 2003. godine, isplati na ime penzije ukupan iznos od 4.022,43 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama od dospijeća svakog pojedinačno preciziranog mjesečnog iznosa pa do konačne isplate, kao i da apelantu nadoknadi troškove spora a u iznosu od 942 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantu rješenjem tužene od 21. marta 2003. godine ponovo uspostavljena isplata penzije počev od 6. aprila 2003. godine međutim da apelant smatra da je isplatom penzije samo šest mjeseci unazad oštećen jer smatra da mu pripada pravo na isplatu penzije tri godine unazad.

3. Tuženi je protiv presude Općinskog suda, broj P-22/04 od 9. juna 2005. godine, izjavio žalbu, ali je Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio presudu, broj Gž-1158/05 od 2. septembra 2005. godine, kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-1158/05 od 2. septembra 2005. godine, tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu.

5. Vrhovni sud donio je rješenje, broj Rev-1207/05 od 28. septembra 2006. godine, kojim je reviziju tuženog uvažio, nižestepene presude ukinuo i tužbu odbacio zbog nenadležnosti za odlučivanje. Vrhovni sud je obrazložio da, u konkretnom slučaju, obzirom da se radi o isplati penzija o kojem pravu u skladu sa Zakonom o penzijsko invalidskom osiguranju, rješavaju organi uprave, te eventualno sud u upravnom sporu. Dalje je navedeno, da je tuženi svojim rješenjem, br. 1020870761 od 21. oktobra 2003. godine uspostavio apelantu isplatu invalidske penzije počev od 6. aprila 2003. godine u mjesečnom iznosu od 146,70 KM, a od 1. septembra do 30. septembra 2003. godine u iznosu od 155,50 KM, te da protiv navdenog rješenja apelant nije izjavio žalbu. Vrhovni sud je zaključio, da je pred nižestepenim sudovima odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti, zbog čega je reviziju valjalo uvažiti i odlučiti kao u dispozitivu rješenja.

6. Apelant se žali da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je, suprotno stavu Vrhovnog suda u osporenoj odluci, pokretanje sudskog postupka bio jedini način da ostvari svoje pravo na isplatu penzija, jer tuženi nije imao namjeru tu obavezu ispuniti mirnim putem. Također navodi da je 17. marta 2006. godine naplatio svoja potraživanja na osnovu pravosnažne prvostepene presude, ali obzirom da je navedena presuda poništena od strane Vrhovnog suda, smatra da će morati vratiti tuženom isplaćeni novac, i na taj način ostati bez svoje imovine. Punomoćnik apelanta navodi u apelaciji da je apelant u međuvremenu umro.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelant se žali na odluku Vrhovnog suda kojom je utvrđeno da sudovi nisu nadležni za rješavanje pitanja isplate penzija.

10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

11. U konkretnom slučaju apelant nije izjavio žalbu protiv rješenja tuženog, broj 1020870761 od 21. oktobra 2003. godine već je podnio tužbu Općinskom sudu kojom je tražio isplatu penzija za period od decembra 2000. godine do 6. aprila 2003. godine. Dakle, apelant je, ukoliko je bio nezadovoljan rješenjem tuženog u pogledu perioda od kad mu pripada pravo na isplatu penzije, mogao shodno pouci o pravnom lijeku i odredbama Zakonom o penzijsko invalidskom osiguranju protiv navedenog rješenja tuženog izjavi žalbu, što prema stanju spisa nije učinio. Propustom da izjavi žalbu, te nakon toga eventualno pokrene upravni spor, apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Stoga, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3306/06 (E. G.) | Sudska praksa | Aktio