Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3322/06 (Z. O.-R.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3322/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3322/06, rješavajući apelaciju Zorke Oroz-Radmilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorke Oroz-Radmilović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U: 2175/05 od 29. septembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Zorka Oroz-Radmilović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa advokat Jakša Mitrović iz Sarajeva, podnijela je 15. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U: 2175/05 od 29. septembra 2006. godine.
2. U ponovnom postupku, Zaključkom Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04/II-23-2545/99 od 31. maja 2005. godine, koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-15577/05 od 3. avgusta 2005. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana u ulici Grbavička broj 55/II u Sarajevu. U obrazloženju navedenog prvostepenog zaključka i drugostepenog rješenja, kojim je odbijena žalba apelantice podnesena protiv prvostepenog zaključka, upravni organi su naveli da je apelantica zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed podnijela 6. avgusta 1999. godine, te da je, imajući u vidu činjenicu da je predmetni stan proglašen napuštenim, apelantica propustila da se u zakonskom roku u skladu sa odredbama člana 5. stava 1. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 51/01 i 15/02) obrati nadležnom stambenom organu za povrat predmetnog stana u posjed. Upravni organi su, nadalje, u obrazloženju istakli da je naprijed navedenom relevantnom zakonskom odredbom propisano da se zahtjev za povrat u posjed stanova koji su proglašeni napuštenim podnosi u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu istog Zakona, odnosno do 4. jula 1999. godine, te kako se radi o prekluzivnom roku upravni organi su odlučili kao u dispozitivu zaključka, odnosno rješenja.
3. Apelantica je pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor protiv Rješenja Ministarstva od 3. avgusta 2005. godine. U svojoj tužbi, apelantica je navela kako su upravni organi pogrešno utvrdili činjenično stanje, navodeći da je istina da je zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed podnijela Upravi 6. avgusta 1999. godine, ali da je, također, podnijela 17. maja 1997. godine zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed Opštinskom odboru za urbanizam u Sarajevu, koji je isti vratio apelantici, umjesto da ga proslijedi nadležnom stambenom organu na odlučivanje.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj U: 2175/05 od 29. septembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice podnesen protiv Rješenja Ministarstva od 3. avgusta 2005. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da nije mogao prihvatiti kao osnovane navode apelantice iz tužbe da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela 17. maja 1997. godine što, ustvari, predstavlja novi dokaz, te da apelantica nije pružila dokaz da ovu činjenicu nije mogla iznijeti, odnosno predložiti do završetka upravnog postupka. Kantonalni sud je, nadalje, istakao da je, iz samog sadržaja kojim se 17. maja 1997. godine apelantica obratila Opštinskom odboru za urbanizam u Sarajevu, zaključio da je apelantica istim tražila samo informaciju o predmetnom napuštenom stanu, odnosno koji su joj dokumenti potrebni za vraćanje predmetnog stana u posjed, te, s tim u vezi, Kantonalni sud nije mogao izvući zaključak da se radilo o podnošenju zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed. Kantonalni sud je naveo da, i čak i kada bi prihvatio da se obraćanje Opštinskom organu za urbanizam ima smatrati kao zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, u vrijeme podnošenja istog nije bio stupio na snagu Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji je stupio na snagu 5. aprila 1998. godine, te da navedeni organ nije ni mogao znati koji je organ nadležan za prijem „zahtjeva“ da bi ga, eventualno, proslijedio istom.
5. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda od 29. septembra 2006. godine povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Ustavni sud zapaža da je, po apelantičinim žalbenim navodima iz apelacije, u suštini sporna činjenica u pogledu pravne kvalifikacije, od strane domaćih sudskih organa, njenog dopisa od 17. maja 1997. godine kojeg je ista uputila Opštinskom odboru za urbanizam u Sarajevu, odnosno stav domaćih upravnih i sudskih organa koji su zauzeli u svojim odlukama da je apelantičin zahtjev za povrat stana podnesen tek 6. avgusta 1999. godine, tj. neblagovremeno.
9. Imajući u vidu navedeno iz prethodnog stava, Ustavni sud zapaža da, u konkretnom slučaju, nadležni organi uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantičinog zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj AP-25/01 i broj AP-
329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica, neblagovremenim podnošenjem zahtjeva, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev za povrat stana, na temelju kojeg organi uprave i redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić