Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3349/06 (H. Š.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3349/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3349/06, rješavajući apelaciju Hazima Štilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hazima Štilića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-U-06-000 074 od 18. oktobra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Hazim Štilić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gračanice, podnio je 18. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-U-06-000 074 od 18. oktobra 2006. godine.
2. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod), broj 0003012311300-0 od 4. maja 2005. godine, apelantu je priznato pravo na srazmjeran dio starosne penzije u mjesečnom iznosu od 94,2294 KM, počev od 9. septembra 2003. godine. Apelant je podnio žalbu protiv ovog rješenja žaleći se na visinu utvrđenog srazmjernog dijela starosne penzije.
3. Rješenjem Federalnog zavoda, broj 301 23113 00 od 22. avgusta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda, broj 02/1-3012311300 od 27. decembra 2005. godine, odbačena je kao neblagovremena žalba apelanta podnesena protiv Rješenja Federalnog zavoda od 4. maja 2005. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ožalbeno rješenje Federalnog zavoda od 4. maja 2005. godine uručeno apelantu 12. maja 2005. godine, te da je apelant žalbu protiv istog predao 30. maja 2005. godine, odnosno nakon protekao roka od 15 dana predviđenog za podnošenje žalbe u smislu člana 227. stav 1. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 2/98 i 48/99). S tim u vezi, Federalni zavod je u skladu sa članom 231. stav 2. Zakona o upravnom postupku odlučio kao u dispozitivu rješenja.
4. Apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv Rješenja Federalnog zavoda od 27. decembra 2005. godine, navodeći u svom tužbenom zahtjevu da ne osporava da je žalba protiv rješenja Federalnog zavoda od 4. maja 2005. godine podnesena neblagovremeno, već smatra da su upravni organi prilikom odlučivanja zanemarili načelo pomoći neukoj stranci, ističući kako je predmetnu žalbu apelantu sastavila službenica fondacije/zaklade „Interprimus“ Tuzla (fondacija/zaklada sa sjedištem u Tuzli, koja se bavi pružanjem pravnih savjeta i informacija građanima u pogledu ostvarivanja njihovih socijalnih prava), a istu nije dostavila na vrijeme Federalnom zavodu.
5. Presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-U-06-000 074 od 18. oktobra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta podnesen protiv Rješenja Federalnog zavoda, broj 02/1-
3012311300 od 27. decembra 2005. godine. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je tačno da neuka i neupućena stranka u postupku mora imati jaču zaštitu i da organ koji vodi postupak je dužan stranci omogućiti da lakše ostvari svoja prava i upozoriti je na mogućnost ostvarivanja istih, ali da, u konkretnom slučaju, u radu upravnih organa ne postoje propusti u pomoći apelantu, s obzirom da je apelant sam svojim postupanjem, odnosno postupanjem službenice iz fondacije/zaklade „Interprimus“ Tuzla, propustio da blagovremeno podnese žalbu.
6. Iz navoda apelacije Ustavni sud zaključuje da apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda mu je povrijeđeno (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer navodi da su domaći upravni i sudski organi pogrešno odlučili kada su njegovu žalbu podnesenu protiv Rješenja Federalnog zavoda od 4. maja 2005. godine odbacili zbog neblagovremenosti, te nisu meritorno raspravili njegove navode iz žalbi, odnosno tužbenog zahtjeva.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je Rješenjem, broj 003-0-U-06-000 074 od 18. oktobra 2006. godine, odbio kao neosnovanu tužbu apelanta podnesnu protiv Rješenja Federalnog zavoda, broj 02/1-3012311300 od 27. decembra 2005. godine, kojom je konstatovao da je upravni organ pravilno odlučio odbacivši rješenjem od 22. avgusta 2005. godine žalbu apelanta podnesenu protiv rješenja Federalnog zavoda od 4. maja 2005. godine, te da je apelant propustio da u zakonskom roku podnese žalbu propisanom odredbama člana 227. stav 1. Zakona o upravnom postupku. Dakle, osporenom odlukom Kantonalnom suda nije meritorno odlučivano o suštini apelantovog zahtjeva u pogledu utvđivanja visine njegove penzije, već isključivo o osnovanosti apelantovih navoda u pogledu proceduralnog aspekta nižestepenih upravnih odluka kojim je njegova žalba, podnesena od strane službenice „Interprimus“ Tuzla, odbačena kao neblagovremena. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti apelantove žalbe, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti žalbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-
2760/07 od 13. decembra 2007. godine). U konkretnom slučaju apelant nije osporio činjenicu da je neblagovremeno podnio žalbu. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem žalbe Federalnom zavodu protiv rješenja istog od 4. maja 2005. godine, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio žalbu, na temelju koje ni Federalni zavod, niti Kantonalni sud, nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Samim tim apelant nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić