Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3352/06 (S. Š., Z. S., F. B. i M. Z.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3352/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3352/06, rješavajući apelaciju Semira Šljive i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije:
-Semira Šljive, podnesena protiv Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona br. 08-04-1- 2-34-5-5688-4/02 od 14. februara 2003. godine i 08-04-1-2- 34-4-5688-3/03 od 25. januara 2003. godine;
-Zaima Smajića, podnesena protiv Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona br. 08-04-1- 2-34-5-2811-5/03 od 12. februara 2003. godine i 08-04-1-2- 34-4-2811-2/03 od 15. januara 2003. godine;
-Fikreta Beše, podnesena protiv Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona br. 08-03/1- 2-34-5-1854-4/03 od 7. maja 2003. godine i 08-03/1-2-34-4- 1854/03 od 11. aprila 2003. godine;
-Muje Zukanovića, podnesene protiv Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona br. 08-04/1- 2-34-5-5695-5/03 od 6. marta 2003. godine i 08-04/1-2-34-4- 5695-4/03 od 27. januara 2003. godine;
zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Semir Šljivo, Zaim Smajić, Fikret Bešo i Mujo Zukanović (u daljnjem tekstu:
apelanti) podnijeli su apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) koja su navedena u izreci ove odluke. Apelacije su podnesene u periodu od 18. decembra 2006. godine do 25. decembra 2006. godine.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3352/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP-3352/06, AP-3374/06, AP-3431/06 i AP-3450/06.
3. Ministarstvo je donijelo prvostepena rješenja br. 08-04-1-2-34-4-2811-2/03 od 15. januara 2003. godine, 08-04-1-2-34-4-5688-3/03 od 25. januara 2003. godine, 08-04/1-2-34-4- 5695-4/03 od 27. januara 2003. godine i 08-03/1-2-34-4-1854/03 od 11. aprila 2003. godine, kojima je apelantima kao službenicima Ministarstva prestao radni odnos u Ministarstvu zbog oduzimanja ovlaštenja za vršenje vršenje policijske dužnosti od strane komesara International Police Task Force (u daljnjem tekstu: IPTF).
4. Apelanti su protiv prvostepenih rješenja o prestanku radnog odnosa podnijeli prigovore koji su odbijeni kao neosnovani Rješenjima Ministarstva br. 08-04-1-2-34-5-2811-5/03 od 12. februara 2003. godine, 08-04-1-2-34-5-5688-4/02 od 14. februara 2003. godine, 08-04/1-2- 34-5-5695-5/03 od 6. marta 2003. godine i 08-03/1-2-34-5-1854-4/03 od 7. maja 2003. godine, i prvostepena rješenja su potvrđena.
5. U pouci o pravnom lijeku drugostepenih rješenja je navedeno da su predmetna rješenja konačna i da protiv istih nije dopušten prigovor ali da se protiv tih rješenja može u roku od 30 dana od dana prijema rješenja tužbom pokrenuti spor pred Općinskim sudom u Zenici. Apelanti su naveli da nisu pokretali sudske postupke za zaštitu svojih prava iz razloga što je Vencijanska komisija pri Vijeću Evrope zaključila da „bosanski sudovi niti bilo koja bosanska vlast nije kompetentna da ponovo pregleda ili poništi odluke decertifikacije“, kao i zbog toga što nisu imali novčana sredstva za pokretanje takvih postupaka.
6. Apelanti tvrde da je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u uživanju prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Naime, apelanti smatraju da je u njihovim slučajevima IPTF postupao suprotno članu 2. tačka 5. Aneksa 11 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i da im radni odnos nije prestao u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, te da su shodno tome osporena rješenja nezakonita.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Apelanti osporavaju prvostepena i drugostepena rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona kojima im je prestao radni odnos u tom ministarstvu zbog oduzimanja ovlaštenja za vršenje policijske dužnosti od strane IPTF-a.
10. Ustavni sud zapaža da su osporena drugostepena rješenja Ministarstva sadržavala pouku o pravnom lijeku da se protiv istih u roku 30 dana od dana prijema tih rješenja može podnijeti tužba Općinskom sudu u Zenici. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelanti smatraju da je taj pravni lijek nedjelotvoran, te da navode da nisu imali novčana sredstva za pokretanje postupaka pred sudom. U vezi sa navodima apelanata, Ustavni sud zaključuje da su apelanti mogli tražiti oslobađanje od plaćanja sudskih troškova, a, s druge strane, mogli su se obratiti nadležnim uredima za pružanje besplatne pravne pomoći, te ih eventualni nedostatak sredstava nije sprečavao da iscrpe sva pravna sredstva predviđena zakonom.
11. Ustavni sud takođe konstatuje da apelanti nisu dokazali da tužba nadležnom sudu ne bi bila djelotvoran pravni lijek. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi već ukazao da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, a naročito nekorištenje propisanih pravnih lijekova, onemogućava redovne sudove da pruže efektivnu zaštitu. Takođe, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37 i Ustavni sud, odluka broj AP-583/05 od 15. juna 2005. godine).
12. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelanti nisu u ostavljenom roku od 30 dana pokrenuli postupak pred Općinskim sudom u Zenici, kako im je naloženo u pouci o pravnom lijeku osporenih drugostepenih rješenja Ministarstva, kako bi došli do konačne odluke, koja bi mogla biti predmet pobijanja pred Ustavnim sudom, odnosno da nisu iscrpili efektivne pravne lijekove u smislu člana 16. stav. 1. Pravila Ustavnog suda.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelanti nisu iscrpili pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić