Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2685/06 (D.O.O. «Nord Chemi» Beograd)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2685/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2685/06, rješavajući apelaciju D.O.O. «Nord Chemi» Beograd, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.O.O. «Nord Chemi» Beograd, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-Rev-06-000 182 od 11. augusta 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. D.O.O. «Nord Chemi» Beograd (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, koga zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 18. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-Rev-06-000 182 od 11. avgusta 2006. godine.
2. Apelant je sa preduzećem «Birač», Zvornik (u svojstvu kupca) dana 1. jula 1994. godine u Budimpešti zaključio kupoprodajni Ugovor kojim se apelant obavezao da isporuči kupcu 4.000 tona 100% NaOH na paritetu FCO Vršac, kupac je obavezan da apelantu plati iznos od 280 USD za 1 tonu 100% NaOH, te je kupac obavezan da vagon cisterne vrati u roku od 18 dana uz pravo apelanta da u protivnom zaračuna ležarinu od 25 USD/dnevno. Članom 5. Ugovora je dogovoreno da je za eventualne sporove koji proisteknu iz predmetnog ugovora nadležan sud u Cirihu. Apelant i kupac sačinili Anex 1. Ugovora (u kojem nije naveden datum kad je sačinjen), kojim je izmijenjen član 5. Ugovora na način da za eventualne sporove između ugovornih strana bude mjesno nadležan sud Zvornik.
3. Iz stanja spisa dalje proizilazi da je apelant 6. jula 1999. godine pred Osnovnim sudom u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv «Energoinvest» MDP Fabrika «Birač» ZDP sa p.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi) za raskid Ugovora zaključenog 1. jula 1994. godine, zbog djelomičnog neizvršavanja obaveze, i tražio da mu tuženi isplati iznos od 147.717,48 USD ili protivvrijednost u KM, po zvaničnom kursu na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 21. novembra 1994. godine do isplate (dug za isporučenu lužinu) te iznos od 29.825 USD ili protivvrijednost u KM, po zvaničnom kursu na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 21. novembra 1994. godine do isplate (dug za ležarinu vagona), a sve po osnovu neosnovanog obogaćenja.
4. Prvobitno je Osnovni sud u Zvorniku donio presudu, broj PS:66/2000 od 13. oktobra 2000. godine, kojom je odbio prigovor tuženog o mjesnoj nenadležnosti tog suda za rješavanje o tužbenom zahtjevu, te je u cjelosti udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu. Tuženi je obavezan da apelantu isplati troškove parničnog postupka.
5. Rješavajući po žalbi tuženog podnesenoj protiv presude Osnovnog suda, broj PS:66/2000 od 13. oktobra 2000. godine, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio rješenje, broj Pž-24/01 od 16. augusta 2001. godine, kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud se pozvao na odredbe Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), u dijelu koji se odnosi na pitanja nadležnosti. U skladu s tim, Okružni sud je zaključio kako je apelant bio dužan da dokaze o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti, ukoliko se na nju poziva, dostavi prilikom podnošenja tužbe, što u ovom slučaju nije učinio. Naime, apelant je Anex 1. podnio prvostepenom sudu na ročištu za glavnu raspravu održanom 14. jula 2000. godine, iako je tužba podnesena prvostepenom sudu 6. jula 1999. godine, te je navedeno u periodu od podnošenja tužbe do 14. jula 2000. godine održano više rasprava u ovom predmetu.
6. U ponovnom postupku, Osnovni sud u Bijeljini je donio rješenje, broj Ps-86/05 od 24. maja 2005. godine, kojim se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo sve provedene radnje i tužbu odbacio.
7. Okružni sud je, rješavajući po žalbi apelanta podnesenoj protiv navedenog rješenja Osnovnog suda u Bijeljini, donio rješenje, broj Pž-132/05 od 28. septembra 2005. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 6. jula 1999. godine podnio tužbu radi raskida Ugovora zaključenog 1. jula 1994. godine, da je uz tužbu priložio predmetni ugovor u kojem je sadržan sporazum stranaka da je za sve eventualne sporove nadležan sud u Cirihu, da je tuženi prije održavanja ročišta za glavnu raspravu, konkretnije u odgovoru na tužbu (od 22. jula 1999. godine), istakao prigovor mjesne nenadležnosti Osnovnog suda pozivajući se na član 5. Ugovora. Stoga je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 16. st. 3. i član 52. ZPP-a, kad je donio rješenje kojim se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari te tužbu apelanta odbacio..
8. Vrhovni sud je, odlučujući po reviziji apelanta izjavljenoj protiv navedenog rješenja Okružnog suda, donio rješenje, broj 118-0-Rev-06-000 182 od 11. avgusta 2006. godine, kojim je reviziju odbio kao neosnovanu. U svom obrazloženju, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 52. ZPP-a, u kojem se navodi da se stranke mogu sporazumjeti o mjesnoj nadležnosti suda pismenim sporazumom koji se mora priložiti uz tužbu, da je apelant uz tužbu dostavio Ugovor kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u Cirihu, da uz tužbu nije dostavljen Aneks ugovora (čija je vjerodostojnost po ocjeni suda upitna) kojim je navodno izmijenjen ugovor u pogledu nadležnosti . Obzirom na navedeno Vrhovni sud je smatrao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe ZPP te se oglasili nenadležnim za postupanje po apelantovoj tužbi.
9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da povredu svojih prava vidi u činjenici da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant se žali i na dužinu trajanja postupka i pristrasnost sudije u konkretnom predmetu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju redovni sudovi su se oglasili mjesno nenadležnim za postupanje po tužbi apelanata, odbacili su tužbu i ukinuli sve provedene radnje u skladu sa članom 16. stav 3. ZPP, obzirom da uz tužbu nije u skladu sa članom 52. ZPP priložen pismeni sporazum apelanta i tuženog o mjesnoj nadležnosti suda. Ustavni sud konstatuje da je odredbom člana 16. stav 3. ZPP propisano, da kada sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Srpskoj, po službenoj dužnosti oglasiće se nenadležnim, ukinuće provedene radnje u postupku i odbaciće tužbu. S obzirom da se apelant radi zaštite svojih prava obratio nenadležnom sudu, Ustavni sud smatra da apelant nije koristio djelotvoran pravni lijek, u smislu principa iscrpljivanja pravnih lijekova, te da samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić