Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3180/06 (M. R.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3180/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3180/06, rješavajući apelaciju Mire Rmuš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Rmuš, podnesena zbog dužine trajanja postupka pred organima nadležnim za implementaciju člana 143. Zakona o radu i neizvršenja Rješenja Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, broj 03-34/11-127/07 od 10. aprila 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Rmuš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, podnijela je 20. novembra 2006. godine aplikaciju Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija). Navedeni podnesak Komisija je 24. novembra 2006. godine, na osnovu člana 5. Sporazuma koji su strane potpisale 25. septembra 2003. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 35/03) dostavila u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) koji je predmetni podnesak registrovao kao apelaciju, broj AP- 3180/06 podnesenu zbog neodlučivanja Kantonalne agencije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna agencija) po apelantičinoj žalbi od 4. decembra 2000. godine. Apelantica je 14. februara 2008. godine dopunila apelaciju, žaleći se zbog neizvršenja Rješenja Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), broj 03-34/11-127/07 od 10. aprila 2007. godine.

2. Apelantica je 4. decembra 2000. godine podnijela žalbu Kantonalnoj komisiji, navodeći da joj predratni poslodavac IK „Krivaja“ Zavidovići (u daljnjem tekstu: poslodavac) nije meritorno odlučio po njenom zahtjevu za uspostavu radno-pravnog statusa, kojeg je podnijela 29. januara 2000. godine. Odlučujući po žalbi apelantice, Kantonalna komisija je donijela Rješenje, broj 11-34-7026-1/00 od 25. decembra 2006. godine, kojim je utvrdila da je žalba osnovana, te naložila poslodavcu da postupi u skladu sa članom 143. st. 2.-4. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 43/99, 32/00 i 29/03 – u daljnjem tekstu: Zakon o radu), odnosno da uspostavi apelantici radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla, počev od dana podnošenja zahtjeva 29. januara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, te sa danom 5. maja 2000. godine, apelantici utvrdi prestanak radnog odnosa po sili zakona. Nadalje, dispozitivom predmetnog kantonalnog rješenja naloženo je poslodavcu da apelantici, u skladu sa članom 143. st. 4.-7. Zakona o radu, utvrdi visinu otpremnine, te da sa njom zaključi ugovor o otpremnini.

3. Odlučujući po žalbi apelantice podnesenoj protiv rješenja Kantonalne komisije od 25. decembra 2006. godine, Federalna komisija je Rješenjem, broj 03-34/11-127/07 od 10. aprila 2007. godine, odbila žalbu kao neosnovanu i potvrdila prvostepeno rješenje.

4. Postupajući po Rješenju Federalne komisije od 10. aprila 2007. godine, poslodavac je donio Rješenje o uspostavi radno-pravnog statusa zaposlenika na čekanju, broj 235/07 od 27. jula 2007. godine, kojim je utvrđeno da se apelantici uspostavlja radno-pravni status zaposlenika na čekanju za period od 29. januara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, da sa danom 5. maja 2000. godine apelantici prestaje radni odnos po sili zakona, te da se utvrđuje otpremnina u visini od 1.285,26 KM, o čemu će se sa apelanticom zaključiti ugovor o otpremnini. Poslodavac je donio Rješenje o prestanku radnog odnosa, broj 236/07 od 27. jula 2007. godine, kojim je utvrđeno da apelantici prestaje radni odnos po sili zakona sa danom 5. maj 2000. godine.

5. Apelantica i poslodavac su 1. avgusta 2007. godine zaključili Ugovor o otpremnini, broj GD: 671/07, kojim je utvrđena visina otpremnine u iznosu od 1.285,26 KM koja će apelantici biti isplaćena putem blagajne poslodavca. Ugovorom nije određen rok za ispunjenje predmetne obaveze a članom 5. Ugovora ugovorne strane su se sporazumjele da će eventualne sporove po ugovoru rješavati dogovorom a u protivnom su ugovorile nadležnost Općinskog suda u Zavidovićima.

6. Apelantica je prvobitnu aplikaciju podnijela Komisiji, žaleći se da su joj organi Federacije Bosne i Hercegovine povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za ljudska prava i osnovne slobode (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), žaleći se na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnom agencijom. Dopunom apelacije od 14. februara 2008. godine, apelantica se žalila da poslodavac nije postupio u skladu sa Rješanjem Federalne komisije od 10. aprila 2007. godine, na način da joj nije isplaćena ugovorena suma po osnovu zaključenog ugovora o otpremnini od 1. avgusta 2007. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

U pogledu dužine trajanja postupka pred Kantonalnom komisijom

9. Ustavni sud zapaža da se apelantica žalila na dužinu trajanja postupka pred upravnim organima nadležnim za odlučivanje u smislu člana 143. Zakona o radu, odnosno u konkretnom slučaju na postupak pred Kantonalnom agencijom koji je trajao od 4. decembra 2000. godine do 25. decembra 2006. godine, odnosno od dana podnošenja žalbe do dana donošenja rješenja Kantonalne agencije. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud Fedracije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u Rješenju broj 070-0-Gr-06-000 024 od 13. aprila 2006. godine zauzeo stav da odluke Federalne i kantonalnih komisija imaju karakter upravnih akata, što podrazumijeva mogućnost pokretanja upravnog spora protiv istih pred nadležnim kantonalnim sudom, te da je odredbama člana 20. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 9/05) propisano da ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnom, propisom određenom kraćem roku donio rješenje o žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. Nadalje, odredbama člana 20. stav 3. Zakona o upravnim sporovima propisano je da ako u upravnom postupku prvostepeni organ, protiv čijeg je akta dozvoljena žalba, nije u roku od 60 dana ili u propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uslovima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku. Dakle, iz naprijed navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je apelantica imala mogućnost da se, zbog neodlučivanja Kantonalne komisije o njenoj žalbi, obrati upravnoj inspekciji u skladu sa članom 10. Zakona o upravnim sporovima, te ukoliko iste ne postupe u skladu sa zahtjevom upravne inspekcije, imala bi mogućnost pokretanja upravnog spora pred nadležnim kantonalnim sudom.

10. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima, kao i novu praksu Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da apelantica nije iscrpila djelotvorne pravne lijekove. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

U pogledu isplate ugovorenog iznosa po osnovu Ugovora o otpremnini

11. Ustavni sud zapaža da je poslodavac, postupajući po Rješenju Federalne komisije od 10. aprila 2007. godine, zaključio 1. avgusta 2007. godine sa apelanticom ugovor o otpremnini, te da se apelantica žali da joj poslodavac nije isplatio ugovoreni novčani iznos od 1.285,26 KM, odnosno da Rješenje Federalne komisije nije, upotpunosti, sprovedeno. Uvidom u spis, Ustavni sud zapaža da predmetnim ugovorom nije utvrđen rok za isplatu apelantičine otpremnine. Ustavni sud smatra da se apelantica mogla obratiti stvarno nadležnom i ugovorom određenom Općinskom sudu u Zavidovićima u pogledu neispunjenja ugovornih obaveza od strane poslodavca u vezi sa isplatom otpremnine. Imajući u vidu da je apelantica propustila da se obrati nadležnom sudu u pogledu ostvarivanja i zaštite svojih prava iz predmetnog ugovora, Ustavni sud zaključuje da je apelantica propustila da iscrpi domaće djelotvorne pravne lijekove. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3180/06 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio