Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3377/06 (Š. S.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3377/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3377/06, rješavajući apelaciju Šefika Smajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefika Smajića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-U-06-
000 063 od 13. oktobra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Šefik Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, podnio je 19. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-U-06-000 063 od 13. oktobra 2006. godine.
2. Zaključkom Odjeljenja za opštu upravu Opštine Modriča (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 03/1-56-14/05 od 5. jula 2005. godine, odbačen je kao neblagovremeno podnesen zahtjev apelanta za priznavanje svojstva civilne žrtve rata i prava na civilnu ličnu invalidninu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 6. juna 2005. godine podnio predmetni zahtjev. Dalje je navedeno da je članom 37. stav 1. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata («Službeni glasnik RS» br. 25/93 i 32/94) propisano da se zahtjev za priznavanja prava može podnijeti u roku od pet godina od dana početka primjene Zakona, odnosno, od dana kada je lice zadobilo oštećenje organizma ili ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo. Odjeljenje je dalje navelo da se navedeni Zakon primjenjuje od 7. januara 1994. godine, a da je apelant kao civil 4. maja 1992. godine zadobio oštećenje organizma, te shodno tome zaključeno da je apelant podnio zahtjev po proteku roka iz člana 37. navedenog Zakona.
3. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05/5-560-4551/05 od 21. marta 2006. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv zaključka Odjeljenja. Ministarstvo je navelo da je Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u primjeni od 1. jula 1996. godine, kada je stupanjem na snagu Odluke o ukidanju ratnog stanja i stanje neposredne ratne opasnosti prestao da važi Zakon o primjeni Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, i ponovo aktiviran Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata, te da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva bio 1. juli 2001. godine, tj. po proteku pet godina od početka primjene Zakona. Ministarstvo je dalje navelo da s obzirom da je predmetni zahtjev podnesen 6. juna 2005. godine prvostepenom organu, znači po proteku zakonom propisanih rokova, samim time nije ispunjen uslov iz člana 37. stav 1. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, zbog čega nisu postojali uslovi za pokretanje postupka i meritorno rješavanje, pa je prvostepeni organ pravilno postupio kad je odbacio zahtjev.
4. Presudom Okružnog suda, broj 013-0-U-06-000 063 od 13. oktobra 2006. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva. Okružni sud je naveo da je pravilno postupilo Odjeljenje kada je odbacilo zahtjev apelanta kao neblagovremen, kao i Ministarstvo, donoseći rješenje kojim je odbio žalbu apelanta.
5. Apelant navodi povrede prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te čl. 1. i 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su mu zbog primjene predmetnog Zakona povrijeđena navedena prava, te traži izmjenu i dopunu Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata u skladu sa međunarodnim konvencijama kako bi dobio pravo na materijalnu egzistenciju i zdravstveno osiguranje ili da mu se dosudi obešetećenje u iznosu od 20.00,00 KM na ime toga što je civilna žrtva rata i što je diskriminisan kod ostvarivanja svojih prava garantovanih Ustavom i međunarodnim konvencijama.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U odnosu na apelantove navode da mu je zbog primjene relevantnog zakona koji sadrži i prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za priznavanje svojstva civilne žrtve rata i prava na civilnu ličnu invalidninu povrijeđeno, pored ostalih ustavnih prava, pravo na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na vlastiti stav da svaka država ima diskreciono pravo da sama organizuje pravni sistem unutar kojeg će svakome omogućiti pristup sudu kada se radi o «utvrđivanju građanskih prava i obaveza». Na taj način proizlazi pravo države da od svakoga traži da poštuje relevantne domaće pravne propise kojima se propisuju postupci pred nadležnim organima. Ovdje se misli, prije svega, na propise od kojih zavisi nadležnost organa i dopustivost pravnog lijeka (Odluka broj U-25/03 od 21. januara 2004. godine, str. 6., stav 22.) (parnični postupak radi utvrđivanja prava vlasništva nad «vojnim stanovima»). To znači da je apelant morao u konkretnom slučaju zahtjev za priznavanje svojstva civilne žrtve rata i prava na civilnu ličnu invalidninu podnijeti u zakonskom roku iz člana 37. stav 1. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, odnosno do 1. jula 2001. godine, tj. po proteku pet godina od početka primjene navedenog Zakona.
9. U konkretnom slučaju apelant je Odjeljenju podnio zahtjev za priznavanje svojstva civilne žrtve rata i prava na civilnu ličnu invalidninu 6. juna 2005. godine, koji je zaključkom, broj 03/1-56-
14/05 od 5. jula 2005. godine odbacio zahtjev apelanta kao neblagovremen. Ovakvo rješenje potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući apelantovu žalbu kao neosnovanu. Apelant je pred Okružnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva, broj 05/5-560-4551/05 od 21. marta 2006. godine. Okružni sud je, odlučujući o tužbi apelanta, donio presudu, broj 013-0-U-06-000 063 od 13. oktobra 2006. godine, kojom je tužbu odbio, ističući u obrazloženju presude da je zahtjev za priznavanje svojstva civilne žrtve rata i prava na civilnu ličnu invalidninu podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za povrat zakonit i pravilan. Iz navedenog proizilazi da presuda Okružnog suda na koju se apelant žali, nije presuda o meritumu apelantovog zahtjeva, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je apelantov zahtjev za priznavanje svojstva civilne žrtve rata i prava na civilnu ličnu invalidninu odbačen kao neblagovremen.
10. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelanta za priznavanje svojstva civilne žrtve rata i prava na civilnu ličnu invalidninu, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na priznavanje svojstva civilne žrtve rata i prava na civilnu ličnu invalidninu, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti predmetni zahtjev, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).
11. U odnosu na apelantov zahtjev za obeštećenje, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav
2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić