Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3378/06 (F. O.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3378/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3378/06, rješavajući apelaciju Fuada Osmančevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fuada Osmančevića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-
339/04 od 22. septembra 2006. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-309/02 od 15. jula 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Fuad Osmančević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 19. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-339/04 od 22. septembra 2006. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-309/02 od 15. jula 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-149/2000 od 20. juna 2002. godine, poništeni su kao nezakoniti rješenje o prestanku radnog odnosa JOP ŽRS Doboj Sekcije za OŠV Prijedor (u daljnjem tekstu: tužena) i konačna odluka Upravnog odbora tužene, te je naloženo tuženoj da apelanta vrati na posao, da mu isplati na ime naknade štete iznos preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, uplati sve doprinose iz radnog odnosa i nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Presudom Okružnog suda, broj Ž-309/02 od 15. jula 2004. godine, preinačena je presuda Osnovnog suda i apelantova tužba odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja je navedeno da, imajući u vidu vrijeme obraćanja apelanta za zaštitu prava po osnovu rada, tužba apelanta je nedopuštena, iz razloga što, iako apelantu nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa na valjan način (nema dokaza), to ga nije sprečavalo da se interesuje, a što je bio razlog više da se obrati tuženoj sa zahtjevom za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, kod nadležnih organa interne zaštite. Okružni sud je dalje naveo da kako apelant nije to učinio, izgubio je pravo da takvu zaštitu ostvaruje putem suda (član 57. stav 2. Zakona o radnim odnosima «Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96,3/97,26/97 i 10/98). Takođe, Okružni sud je naveo da drugačije shvatanje o dopuštenosti tužbe bilo bi suprotno načelu pravne sigurnosti i dozvoljavalo bi da se radni spor pokrene i nakon dugog niza godina od prestanka radnog odnosa, a što bi bilo u suprotnosti sa strogo određenim prekluzivnim rokovima koji su predviđeni za zaštitu prava iz radnog odnosa u smislu člana 57. Zakona o radnim odnosima. Dalje je navedeno da se apelant prećutno saglasio sa prestankom radnog odnosa, jer do 4. jula 1996.godine (15 dana pa ukidanju ratnog stanja) se nije obratio nadležnom organu u preduzeću radi zaštite svog prava, te da je propuštanje roka za podnošenje prigovara protiv predmetnog rješenja o prestanku radnog odnosa imalo za posljedicu ne samo gubitak prava na sudsku zaštitu, već i prava iz radnog odnosa čija se zaštita traži u ovom sporu, a tužba je podnesena nakon skoro četiri godine od isteka navedenog roka.
4. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-339/04 od 22. septembra 2006. godine, odbijena je apelantova revizija protiv presude Okružnog suda. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud u konkretnom slučaju zauzeo pravilan stav da apelant nije podnio tužbu sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa u prekluzivnom roku koji je određen zakonom. Dalje je naveo da iz nespornih činjenica proizilazi da je apelant navedeni zahtjev za zaštitu prava podnio 7 godina od dana kada je prestao raditi kod tužene, odnosno, 5 godina od kada je oslobođen radne obaveze, te je apelant, kod ovakvog stanja stvari, morao podnijeti zahtjev tuženoj za ostvarivanje svojih prava u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu prava, odnosno, u roku od 15 dana od dana ukidanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja.
5. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te da je diskrimisan u uživanju tih prava kao pripadnik manjinskog bošnjačkog naroda na teritoriji općine Prijedor.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje Vrhovnog suda, broj Rev-339/04 od 22. septembra 2006. godine, kojim je odbijena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda, broj Ž-
309/02 od 15. jula 2004. godine, a kojim je preinačena presuda Osnovnog suda, broj P-149/2000 od 20. juna 2002. godine i odbačena tužba apelanta kao nedopuštena.
9. Dakle, Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije dopuštena zbog neiscrpljivanja interne zaštite kod poslodavca, odnosno nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor, odnosno, tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja prigovora, odnosno, tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant propuštanjem da prethodno podnese prigovor tuženoj, odnosno, nedopuštenim i neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić