Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2372/06 (M. K. i G. R.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2372/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici koja je održana 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2372/06, rješavajući apelaciju Milenka Kobasa, Gojka Radivojca i Stane Inđić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Milenka Kobasa, Gojka Radivojca i Stane Inđić koja je podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-709/05 od 11. jula 2006. godine zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi koji su mogući prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Kobas i Gojko Radivojac, koje zastupa punomoćnik Milena Kobas, i Stana Inđić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prijedora, podnijeli su 4. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-709/05 od 11. jula 2006. godine.
2. Zaključkom direktora Filijale Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Prijedor (u daljnjem tekstu: direktor Filijale Prijedor) broj 01-200/05 od 9. avgusta 2005. godine, koji je potvrđen Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Banja Luka, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 03-2-1818-1005/05 od 24. avgusta 2005. godine, odbačen je zahtjev punomoćnika apelanata i «otpuštenih radnika» d.o.o. «Novi rudnici Ljubija» Prijedor (u daljnjem tekstu: poslodavac), a kojim je traženo da tuženi naloži poslodavcu otpuštenih radnika ispravku prijave M-4 i izvrši prinudnu naplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje uz obrazloženje da postavljeni zahtjev nema obilježje upravne stvari.
3. Presudom Okružnog suda broj U-709/05 od 11. jula 2006. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanata protiv Rješenja tuženog broj 03-2-1818-1005/05 od 24. avgusta 2005. godine. Tom tužbom apelanti su tražili da se tuženom naloži da kod poslodavca izvrši kontrolu obračuna plata radnika od 1. januara 1994. godine i dalje, u skladu sa Zakonom o radu i kolektivnom ugovoru, odnosno rješenjem Republičkog inspektorata rada Banja Luka, Odjeljenje Prijedor, od 17. decembra 2004. godine, te da evidentira podatke o visini plata radnika i ostalih davanja u smislu navedenih propisa u evidenciji preduzeća i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske za svaku godinu pojedinačno za svakog radnika (izmjena obrasca M-4), zatim da utvrdi ukupan iznos duga na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na tako obračunate plate radnika i ostala davanja počevši od 1. januara 1994. godine i dalje, te da naloži poslodavcu da ih uplati prije prestanka radnog odnosa radnika. U obrazloženju presude koja je osporena navedeno je da apelanti ovo pravo mogu da ostvare pred redovnim sudovima u postupku naknade štete prema osnovu manje isplaćenih plata i uplate doprinosa, a u skladu sa članom 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima («Službeni glasnik RS» broj 96/03), odnosno članom 8 Zakona o doprinosima («Službeni glasnik RS» broj 51/01). Takođe, član 105 Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) daje pravo zaposlenom radniku da u ostvarivanju svojih pojedinačnih prava iz radnog odnosa može da zahtijeva zaštitu i pred nadležnim sudom.
4. Apelanti se žale da im je odlukom koja je osporena povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) Apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mogući prema zakonu.
6. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana koji je propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, apelanti su podnijeli zahtjev tuženom organu uprave za koji je utvrđeno da nema karakter upravne stvari, pa su organi uprave i Okružni sud odbacili navedeni zahtjev zbog nenadležnosti. Dakle, odlukama koje su osporene nije odlučeno o zahtjevu apelanata za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga zbog nenadležnosti organa uprave za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelanti podnošenjem zahtjeva nenadležnom organu nisu djelotvorno iscrpili pravne lijekove.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mogući prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić