Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2861/06 (TP TP «Svibanj» d.o.o. Mostar i PP «Dmiz» d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 371
- Zakon o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2861/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te suci Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. prosinca 2008. godine, u predmetu broj AP 2861/06, rješavajući apelaciju TP TP «Svibanj» d.o.o. Mostar i PP «Dmiz» d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 4. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija TP TP «Svibanj» d.o.o. Mostar i PP «Dmiz» d.o.o. Mostar podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-317/05 od 16. svibnja 2006. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. TP TP «Svibanj» d.o.o. Mostar i PP «Dmiz» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Jurica Musa, odvjetnik iz Čitluka, podnijeli su 19. listopada 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-317/05 od 16. svibnja 2006. godine. Apelanti su 4. studenoga 2006. godine dostavili Ustavnom sudu dopunu apelacije.
2. E.B. i ostali (u daljnjem tekstu: tužitelji) su pokrenuli parnični postupak protiv apelanata u Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi utvrđenja ništavnosti ugovora.
3. Općinski sud je donio Presudu broj P.1534/97 od 16. rujna 2002. godine kojom je utvrdio da je ništavan Ugovor o kupoprodaji broj Ov. 976/89 od 27. listopada 1989. godine, Ugovor o kupoprodaji broj Ov. 351/95 od 9. lipnja 1995. godine, kao i aneks Ugovora o kupoprodaji broj Ov. 384/95 od 4. srpnja 1995. godine. Svi ugovori su zaključeni sa apelantima kao kupcima, a u kojima su predmet ugovora ¾ dijela nekretnina označenih kao k.č. broj 59/98, u naravi dvorište sa poslovnom zgradom na k.č. broj 59/98 upisane u zk. ul. broj 5314 k.o. Mostar, pa je naloženo zemljišnoknjižnom uredu za Središnju zonu grada Mostara da uspostavi stanje prije provedbe ugovora, a apelantima da tužiteljima naknade troškove parničnoga postupka u iznosu od 54.428,00 KM u roku od 15 dana.
4. Apelanti su izjavili priziv protiv Presude Općinskog suda broj P.1534/97 od 16. rujna 2002. godine, koji je Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) djelomično uvažio Presudom broj Gž-740/03 od 9. rujna 2004. godine, te je preinačio pobijanu odluku na taj način što je apelante obvezao da tužiteljima naknade troškove parničnoga postupka u iznosu od 23.048,00 KM, a u ostalome dijelu je odbio priziv apelanata i potvrdio prvostupanjsku presudu.
5. Protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-740/03 od 9. rujna 2004. godine apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud odbacio Rješenjem broj Rev-317/05 od 16. svibnja 2006. godine.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u predmetnoj pravnoj stvari prvostupanjska presuda, kojom je završen postupak pred prvostupanjskim sudom, donesena prije stupanja na snagu važećega Zakona o parničnome postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03 i 73/05), čijim je člankom 456. stavak 1. određeno da će se u takvom slučaju daljnji postupak provesti prema odredbama ranijega Zakona o parničnome postupku («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99). Dalje, navedeno je da je u konkretnome slučaju predmet spora zahtjev za utvrđivanjem ništavnosti ugovora o kupoprodaji nekretnina, te za uspostavom ranijega zemljišnoknjižnoga stanja, odnosno da se radi o sporu iz članka 364. stavak 3. ranijega Zakona o parničnome postupku u kojemu se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe koju su učinili apelanti i u kojem revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi na prelazi iznos od 15.000,00 KM. Vrhovni sud je konstatirao da tužitelji u tužbi, kao i preciziranoj tužbi, nisu naveli vrijednost predmeta spora, te je, prema tomu, zaključio da je revizija nedopuštena u smislu odredbe članka 371. stavak 2. ranijega Zakona o parničnome postupku. Također, Vrhovni sud je naveo da je imao u vidu da su tužitelji na raspravi održanoj 23. svibnja 2002. godine označili vrijednost predmeta spora na iznos od 400.000,00 KM, ali da tu činjenicu nije cijenio prilikom odlučivanja o dopuštenosti revizije, obzirom na to da vrijednost predmeta spora nije označena u tužbi, kako je to propisano zakonom. Iz navedenih razloga, sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom članka 374. ranijega Zakona o parničnome postupku.
7. Apelanti smatraju da im je Vrhovni sud svojim arbitrarnim tumačenjem relevantnih odredaba o dopuštenosti revizije povrijedio pravo na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti ističu da je Vrhovni sud pogrešno cijenio da u tužbi nije navedena vrijednost spora, jer je vrijednost predmeta spora, kao što i Vrhovni sud navodi, precizirana u tijeku postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. st. 1. i 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 4) Protekao je rok za podnošenje apelacije.
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je učinkovit i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku, kako u činjeničnome, tako i u pravnome pogledu. Pri tome, apelanti odlučuju o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovnom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnoga lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
10. Apelanti se žale da im je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine uskratio pravo na pristup sudu u revizijskom postupku svojim arbitrarnim tumačenjem relevantnih odredaba o dopuštenosti revizije, jer je konstatirao da tužitelji u tužbi, kao i preciziranoj tužbi, nisu naveli vrijednost predmeta spora, te je, prema tomu, zaključio da je revizija nedopuštena u smislu odredbe članka 371. stavak 2. ranijega Zakona o parničnome postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 42/98 i 3/99). U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je člankom 171. stavak 2. ranijega Zakona o parničnome postupku propisano da su tužitelji dužni u tužbi označiti vrijednost predmeta spora u slučajevima kada pravo na izjavljivanje revizije ovisi o vrijednosti predmeta spora, a predmet tužbenoga zahtjeva nije novčana svota. Obzirom na to da u konkretnome slučaju predmet tužbenoga zahtjeva nije novčana svota, a pravo na izjavljivanje revizije ovisi o vrijednosti predmeta spora, Ustavni sud zaključuje da su tužitelji, prema naprijed navedenome članku 171. stavak 2. ranijega Zakona o parničnome postupku, bili dužni u tužbi označiti vrijednost predmeta spora, a što nisu učinili, već su tu vrijednost označili na raspravi održanoj 23. svibnja 2002. godine. Prema tomu, Ustavni sud zaključuje da Vrhovni sud nije arbitrarno postupio kada je reviziju apelanata odbacio kao nedopuštenu. Samim tim, zadnji učinkoviti pravni lijek bio je priziv drugostupanjskome sudu, a konačna odluka, u smislu načela iscrpljivanja pravnih lijekova, Presuda Kantonalnog suda broj Gž-
740/03 od 9. rujna 2004. godine.
11. Obzirom na to da je ta presuda Kantonalnog suda uručena apelantima, u svakom slučaju, prije nego što je Vrhovni sud donio revizijsko Rješenje broj Rev-317/05 od 16. svibnja 2006. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 19. listopada 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Sukladno navedenome, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena nepravodobno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili pobijanu presudu.
12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelanti podnesu apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić