Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3245/08 (A. D.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 359
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3245/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 3245/08, rješavajući apelaciju Admira Demirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Admira Demirovića podnesena protiv Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 044803 08 K od 2. septembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Admir Demirović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 15. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 044803 08 K od 2. septembra 2008. godine.
2. Apelant je zaključio Nagodbu o priznanju krivice sa Kantonalnim tužilaštvom Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) pod brojem Kt-437/08 od 1. septembra 2008. godine. Općinski sud je na ročištu radi razmatranja nagodbe o priznanju krivice i izricanja krivično pravne sankcije, Presudom broj 58 0 K 044803 08 K od 2. septembra 2008. godine, apelanta oglasio krivim za krivično djelo - Napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), krivično djelo - Oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZ FBiH i krivično djelo - Ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH. Za navedena krivična djela apelantu je primjenom člana 54. stav 2. tačka b. KZ FBiH izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je protiv navedene presude dopuštena žalba Kantonalnom sudu u Mostaru u roku od 15 dana od dana prijema presude i to samo zbog odluke o troškovima postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu.
3. Na ročištu radi razmatranja nagodbe o priznanju krivice i izricanja krivično-pravne sankcije sud nije bio upoznat s okolnošću da je u drugom krivičnom postupku apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca za krivično djelo – Obmana pri dodjeli kredita, a kako bi sud uzeo u obzir navedenu okolnost pri odmjeravanju i izricanju jedinstvene kazne zatvora.
4. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem odgovara član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer jedinstvenom kaznom zatvora nije obuhvaćena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca koja mu je izrečena za krivično djelo – Obmana pri dodjeli kredita.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Ustavni sud zapaža da je Presuda Općinskog suda broj 58 0 K 044803 08 K od 2. septembra 2008. godine donesena na osnovu Nagodbe o priznanju krivice koju je apelant zaključio sa Kantonalnim tužilaštvom pod brojem Kt-437/08 od 1. septembra 2008. godine. U apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu apelant pobija presudu Općinskog suda iz razloga što jedinstvenom kaznom zatvora nije obuhvaćena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca koja mu je prethodno izrečena za krivično djelo – Obmana pri dodjeli kredita. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navedena okolnost morala uzeti u obzir u predmetnom krivičnom postupku, kako bi sud pri odmjeravanju i izricanju jedinstvene krivično-pravne sankcije u skladu s članom 56. KZ FBiH uzeo u obzir apelantu prethodno izečenu krivičnu sankciju. Također, Ustavni sud zapaža da u pouci o pravnom lijeku pobijana presuda sadrži uputu o dopuštenosti žalbe samo zbog odluke suda o troškovima krivičnog postupka i odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu.
8. Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje dopuštenosti žalbe na odluku o krivično-pravnoj sankciji donesenoj po sporazumu o priznanju krivice, zbog navodnog propusta suda da odmjeri i izrekne jedinstvenu krivično-pravnu sankciju koja bi obuhvatila pored krivično-pravne sankcije predviđene sporazumom i raniju osudu po kojoj nije započelo izdržavanje kazne, kako bi ocijenio da li je apelant imao na raspolaganju djelotovoran pravni lijek koji bi morao iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.
9. Iako se prema odredbi člana 246.(4) c. ZKP FBiH okrivljeni potpisivanjem sporazuma o priznaju krivice odriče prava na žalbu na izrečenu krivično-pravnu sankciju, Ustavni sud podsjeća da je moguća procesna situacija da stranke i branilac steknu pravo na izjavljivanje žalbe na krivičnopravnu sankciju i poziva se u pogledu tog stava i na Komentar Zakona o krivičnom/kaznenom postupku BiH, izdatog 2005. godine od strane Vijeća Evrope i Evropske Komisije (vidi str. 624 i 1342). U komentaru analognog člana 231. ZKP-a BiH, koji reguliše istu materiju, ponuđen je stav da je «moguća procesna situacija da stranke i branilac ipak steknu pravo na izjavljivanje žalbe na krivičnopravnu sankciju u slučaju iz člana 55 KZ BIH (odmjeravanje kazne osuđenom licu) [odnosno člana 56. ZK FBiH], ako je predmet pobijanja jedinstvena kazna koja je izrečena na osnovu ranije osude po kojoj nije započelo izdržavanje kazne i krivičnopravne sankcije predviđene sporazumom» Iako se navedeni komentar odnosi na ZKP BiH, a u konkretnom slučaju predmetni postupak je vođen prema odredbama ZKP FBiH, Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primjeniti i na predmetni slučaj budući da oba člana regulišu istu materijupitanje pregovaranja o krivici i razmatranje sporazuma o priznanju krivice, a da na citirani komentar ovog člana ZKP BiH upućuje komentar člana
246. ZKP FBiH, koji je primjenjen u konkretnom slučaju. Obzirom na navedeno postavlja se i pitanje da li je u konkretnom slučaju pravna situacija takva da pronalaženje efektivnog pravnog lijeka za apelanta predstavlja nesrazmjeran teret. Međutim, imajući u vodu da je apelant tokom cjelokupnog krivičnog postupka imao branioca, Ustavni sud smatra da pronalaženje i korištenje svih efektivnih pravnih lijekova nije bio pretejeran teret na starni apelanta. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je apelant u konkretnom slučaju imao na raspolaganju mogućnost izjavljivanja žalbe na pobijanu presudu kao efektivan pravni lijek, koju nije iskoristio, nego je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je iznio svoje žalbene navode.
10. S obzirom da apelant nije izjavio žalbu na pobijanu presudu, koja bi bila djelotovoran pravni lijek, Ustavni sud smatra da nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove pred nadležnim organima, te da samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja pred Ustavnim sudom. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić