Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3141/08 (D. B.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3141/08
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-3141/08, rješavajući zahtjev Danijela Baraća za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Danijela Baraća za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Danijel Barać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banjaluke, podnio je, 8. oktobra 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kžž-08-000 006 od 10. aprila 2008. godine. Apelant je istovremeno zatražio da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri naredi odlaganje izvršenja kazne zatvora prema pravosnažnoj presudi do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Kž-K-07-000 020 od 30. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Kžž-08-000 006 od 10. aprila 2008. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i za krivično djelo nepružanja pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nesreći iz člana 414. stav 1. KZ RS, pa ga je primjenom odredbi člana 42. KZ RS osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 1 mjeseca. Navedenom presudom apelantu je izrečena mjera bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od 6 mjeseci. Apelant je takođe dužan naknaditi troškove paušala.
3. U apelaciji, apelant tvrdi da je u ovom krivičnopravnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
4. Osim toga, apelant zahtijeva donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio odlaganje izvršenja kazne zatvora prema pravosnažnoj presudi. U prilog svom zahtjevu, apelant je istakao da bi njegovim odlaskom na izdržavanje kazne zatvora bile nastavljene povrede njegovog prava na pravično suđenje, jer je sud tokom postupka napravio niz bitnih povreda postupka.
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
7. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvecije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.
9. Zahtjev za izdavanje privremene mjere apelant obrazlaže navodima da za vrijeme izdržavanja kazne bile bi nastavljene povrede prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u Republici Srpskoj postoji propis koji reguliše način i postupak za odlaganje izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija. Ovim zakonom je regulisano u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev, a apelant nije ničim dokazao da je takvu mogućnost iscrpio, te da je u tom pravcu neophodno djelovanje Ustavnog suda.
10. Osim toga, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koje predviđa Zakon o izvršenju krivičnih sankcija ili one koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, navodi koje treba cijeniti nadležni organ u postupku propisanom Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija, kao ni navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere pred Ustavnim sudom. Apelant, kako je već navedeno, nije koristio mogućnost koju ima po Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, a koja mu je na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda, a nije ponudio ni odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi samo donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić